Američka duboka država i mainstream mediji opet love vještice. Ruske naravno.

Jelena Jurišić

Jelena Jurišić

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Nije ni 20 dana prošlo od velikog poraza američkih demokrata u Senatu u procesu svrgavanja predsjednika Donalda Trumpa, a već su lansirali novu teoriju zavjere. Nikada se naslovnice dnevnih novina ne podudaraju, ali je dvjema najpoznatijima među tamošnjim elitnim medijima, kako Noam Chomsky naziva američke mainstreamove, u petak smisao glavnog naslova praktički bio isti. „Rusija intervenira kako bi pomogla Sandersu na predizborima demokrata“ vrištao je New York Times, pozivajući se na neke „ljude bliske temi“ u svojim optužbama da se Kremlj već upliće u predstojeće izbore u Americi. „Visoki obavještajni dužnosnik rekao je kongresmenima da Rusija želi vidjeti Trumpa reizabranog“, urlao je Washington Post. Opet ti prokleti Rusi ruše američku demokraciju!

Nakon četiri godine više nije ni strašno, ni tragično, sad je smiješno do boli! Prije godinu dana dvije studentice izlagale su preda mnom i svojim kolegama istraživanje koje su napravile o predizbornoj kampanji u drugom krugu predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. Nakon što su iznijele rezultate jedna od njih bojažljivo je rekla kako ništa nisu našle o ruskom miješanju u izbore i da ga Hillary Clinton u debatama nije uopće spomenula. Smirila sam je riječima kako se ta priča pojavila nekoliko mjeseci kasnije i pitala studente znaju li o čemu se zapravo radi. Znate li vi?

U stvari se taj događaj koji su u proljeće 2016. demokrati nakon šokantnog za njih poraza Hillary Clinton nazvali ruskim miješanjem u izbore zbio 18 mjeseci prije njih kada je netko hakirao server njihove stranke. Oko 50.000 mailova završilo je u rukama Wikileaksa, tek mali dio njih sadržavao je sočne interne spačke i nastao je skandal zbog kojeg je pomoćnica bivše državne tajnice morala odstupiti, a vodstvo stranke se posramljeno ispričavalo svojim članovima. Tek je kasnije došla priča o ruskim trolovima koji su na Twitteru u jeku predizborne kampanje objavljivali dezinformacije, i to istovremeno i za podršku Trumpa i presudnih za njega stavova i protiv njih. I ukrali „slavu“ kreativnim Makedoncima iz Velesa.

Dokaza da su server napali Rusi i da s time ikakve veze ima Kremlj nema. Čak nije presudno ni to što je takve tvrdnje nekoliko puta opovrgavao Julian Assange, kojemu se sudi u Londonu u vezi američkog zahtjeva za njegovo izručenje. Naime, demokrati su odbili dati FBI-u pristup svom serveru kako bi ta obavještajna agencija provela istragu, već su angažirali jednu privatnu tvrtku koja je u tragovima hakera pronašla par ćiriličnih slova. Kompjuterski stručnjaci upozoravali su kako to nije nikakav dokaz, jer umetanje različitih simbola kako se hakere ne bi otkrilo je uobičajena praksa. Bilo je tamo kažu i kineskih slova, ali demokrati su svejedno objavili: Russians did it! 

Uz pomoć njima uvijek naklonjenih elitnih medija pokrenuta je ogromna propagandna mašinerija i Rusi su svako malo za nešto optuživani i javno osuđivani. Kako za događaje u Americi, tako i izvan nje, gdje bi mogli naštetiti njenim interesima i saveznicima. U idućim godinama ta se rečenica toliko često spominjala, kako u ozbiljnim situacijama, tako i onim šaljivim, da je postala krilatica. Pojavila se na bedževima, majicama, plakatima, u karikaturama, foto-montažama,… Pun ih je internet!

Dakako, uplitanja u unutarnje poslove ne samo ove dvije zemlje, nego među mnogim državama svijeta bilo je i bit će. Zanimljivo je kako su 1933. predsjednik Franklin Roosevelt i tadašnji sovjetski ministar vanjskih poslova Maksim Litvinov razmijenili diplomatske note kojima se svaka država obavezala da se neće miješati u unutarnje poslove one druge. To je bio uvjet za međusobno priznavanje Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Neki povjesničari smatraju kako se tinta na tom obećanju nije ni osušila, a već je postalo mrtvo slovo na papiru.

No vratimo se Chomskom. Za razliku od vodećih teoretičara političke komunikacije on smatra kako u demokraciji postoji propaganda i provode je elitni mediji, a širi se tako da sadržaj od njih kasnije preuzimaju i manji, financijski slabiji mediji. A to je bit današnjeg novinarstva sakupljanja, odnosno copy paste kulture u kojoj živimo. Takvu propagandu on naziva proizvodnja pristanka (taj je pojam prvi upotrijebio Walter Lippmann u svojoj i danas aktualnoj knjizi „Javno mnijenje“ iz 1922.), čija je svrha nametnuti ljudima ne samo o čemu, već i kako će misliti. Osnovna je tehnika da vijest prije nego se objavi prođe provjeru kroz pet filtera kojima mora udovoljavati: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter „stručnih“ izvora koji pružaju samo „prave informacije“, filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa i ideološki filter privilegiranih demanta. Potonji je u trenutku kada je Chomsky zajedno sa Edwardom Hermanom 1988. objavio knjigu „Proizvodnja pristanka: politička ekonomija masovnih medija“ bio antikomunizam. Nakon raspada Sovjetskog Saveza zamijenila ga je borba s terorizmom, a posljednjih šest godina takva je privilegirana ideologija rusofobija. Kada prestane donositi željene rezultate zamijenit će je neka druga. Show must go on!

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram