Basna gazde Gavrana: Kako je zagrebački potres ‘spasio’ Hrvatsku od većih nevolja

Robert Valdec

Robert Valdec

Ovu basnu i shvatite kao basnu. Ukoliko se neke stvari podudaraju sa stvarnošću to je, vjerujte, posve 'slučajno'. Ako, pak, iz nje zaključite nešto što će vam se učiniti kao stvarnost koja nam se zbiva, to je doista, opet, 'posve slučajno'. Sve je, zapravo, 'slučajno'
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram










‘Sjećaš li se kada sam ti, nakon potresa u proljeće prošle godine, točno na današnji dan, navečer rekla kako vas je potres vrlo vjerojatno spasio od puno većeg sranja…’, kazala mi je u utorak ujutro ptičica, tek jedna od životinja koje mi dojavljuju nevjerojatne stvari. Dugo to traje. Isprva sam mislio da nešto sa mnom nije u redu, no kako se većina priča koje bi mi dojavljivale ptičice, pas, mačka…, pokazala točnim, počeo sam im vjerovati. Naravno, ne bez rezerve, a većinu bih i sam provjeravao i iz otvorenih i iz zatvorenih izvora, a i na terenu.
Ptičica, mala sjenica ovaj put, jedna je od brojnih iz mreže koju vodi, dobro sakriven od javnosti, sveznajući gavran koji mi iz svog gnijezda preko posrednika šalje informacije. Tek ponekad, kada je riječ o nečem izuzetno bitnom, u gluho doba noći, dok svi spavaju, nađem se s njim. Bez mobitela u blizini, naravno.
Tada, kada mi je rekla kako je zagrebački potres zapravo spasio Hrvatsku od puno veće nevolje, nisam previše obraćao pažnju – nije mi rekla niti od kakve ‘veće nevolje’ i kako potres koji je porušio stari dio Zagreba uopće može spasiti cijelu zemlju. Obećala mi je tijekom dana ispričati u detalje, no bio sam zauzet drugim stvarima. Između ostalih i fizikalnim terapijama nakon operacije. U pauzi kasnopopodnevne terapije, doletjela je ljutito do mene, te rekla kako mora dalje, pa ako me zanima priča, da na putu kući svratim do ranča na koji često navratim, poigram se s konjima, nekad natrpam i po koju vreću gnoja za vrt ili voćke, a s jednim sam konjem u posebno dobrim odnosima.
‘Gazda je njega delegirao da ti ispriča priču, posjeti ga kad ideš doma, čeka te…’
Sad već znatiželjan kao vjeverica, jedva sam dočekao da dođem do skrivenog ranča, zaustavivši se usput samo da u trgovini kupim kutiju šećera u kockicama. I čim sam stigao, odšepesao sam do boksa svog četveronožnog prijatelja, a on sav sretan odmah krenuo:
‘Čujem da nisi baš povezao onu informaciju, pa mi je Gazda rekao da ti uvodno ispričam kontekst kako bi lakše shvatio. Imaš toliko vremena?’, pitao je oblizujući se nakon pojedene kocke šećera. Kimnuo sam glavom i naćulio uho.
‘Dakle, sjećaš se, naravno, kako je sve počelo s ovom, kako ju vi ljudi nazivate, pandemijom koronavirusa? Ono…Kina, Wuhan, šišmiš, kobra, bla, bla, bla… A znaš također i za planove svjetske ‘elite’ stvarane davno prije, čitao si o ‘Velikom resetu’ WEF-a, vezama Zaklade Billa Gatesa sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, njegovo davno zalaganje za depopulizaciju, čuo si priče koje su se provukle unatoč mainstream cenzuri i fašističkoj cenzuri na društvenim mrežama o umreženosti proizvođača cjepiva, duboke države, politike, medija…’, započeo je.

Ovaj put doušnik gazde Gavrana bio je moj prijatelj Riđan koji mi je prenio puno toga. Imao je još i više, no i ovo mi je za jednom bilo dovoljno


‘Naravno da znam za sve to, ali znaš da nisam sklon nategnutim teorijama zavjere, često se neke stvari slučajno poklope…’, prekinuo sam ga.
‘Slučajno? Ne budali. Ništa ili, gotovo ništa, nije slučajno. No to je tek uvod. Danas je godišnjica potresa, pa mi je rečeno da ti ispričam dio koji se tiče Hrvatske. Sjeti se prve ‘žrtve’ koronavirusa u Hrvatskoj, 28. siječnja, dok su još svi mislili da je riječ o nekakvom trovanju ili virusu u nekom kineskom gradu, dakle vijest koja živi dan, dva, smijenjen je ministar zdravstva Milan Kujundžić, te je na njegovo mjesto ustoličen njegov pomoćnik Vili Beroš, inače od 2009. godine član Rotary kluba Hvar. Je li premijer Plenković unaprijed znao da će virus doći u Hrvatsku iz Wuhana? Ili je dobio povjerljivu informaciju i instrukcije iz SZO? Hrvatska u to vrijeme predsjeda EU, pa je samim tim Beroš, kao hrvatski ministar zdravstva, vrlo važan u predsjedanju Europskom unijom u sektoru zdravstva jer, radi se nadolazećoj epidemiji, a kasnije i pandemiji. Prva službena ”zaražena” osoba u susjednoj Italiji zabilježena je tek 20.2.2020. dok su prvi pojedinačni slučajevi u sjevernoj Europi zabilježeni nešto ranije, 23. siječnja. Sljedilo je otkazivanje javnih događanja i priprema za ograničavanje kretanja. Znači, računajući od početka ”afere” sa nekretninama ministra Kujundžića, od 20.01. do prvog zaraženog u susjednoj Italiji 20.02. prošlo je točno mjesec dana. Nakon toga počela je priprema za uzurpaciju vlasti na čelu sa Plenkovićevim ministrom policije Božinovićem.

Gazda gavran uvjeren je kako je ‘Stožer’ uzurpirao vlast, njime je na ‘mala vrata’ uvedena diktatura. Osobno, ne vjerujem mu uvijek baš sve, no red je da prenesem što mi je poručio

Krizni stožer krajem siječnja, ubrzo je prerastao u tzv. Nacionalni stožer Civilne zaštite. ”Ostanimo doma!”, dobroćudna, kratka, ali ujedno i zlokobna poruka od važnih ljudi, stručnjaka i državnika plasirana vam je u eter na stotine tisuća puta na svim ekranima, radijskim postajama, internet portalima i društvenim mrežama. Ona je bila sinonim za “Karantenu“ jer ta riječ ima jeziv prizvuk, dok je “Dom“ prihvatljiv i puno ljepše zvuči iako je, zapravo, klasičan zatvor, samo bez rešetaka i naoružanih čuvara. To je ”zamjena” za TV telop “OPĆA OPASNOST“ iz 1991. za vrijeme Domovinskog rata, sjećaš se tih vremena?, nastavio je svoj monolog. Zainteresirao me je, pa sam mu samo rukom dao znak da nastavi.


‘Dojam velike opasnosti, kao one iz Domovinskog rata odavalo je formiranje “STOŽERA“. Stigle su uniforme stožernika, šatori, scenografija, logotipi CZ, MUP, MZ, panoi, poruke… Distanca, ozbiljni izrazi lica, mimika, maske, stručnost, zajedništvo, ključne osobe, efikasnost, pravovremena reakcija, podrška javnosti, svakodnevne pressice uživo, naručena pitanja, dok je TV na to dodavala telope i pokretne trake sa brojem zaraženih, oboljelih, ozdravljenih, umrlih uz komentare dežurnih novinara i stručnjaka kako bi forma bila potpuna. Kampanja se nastavljala svaki sat sa novim informacijama, dok je u međuvremenu išao spot sa uputama od koronavirusu, besplatnim info-telefonima, obavijestima itd. Prikazivane su režirane scene iz Italije, New Yorka, Kine…, s ljudima koji padaju na ulici, slike gomile mrtvačkih sanduka koje su podvaljene od utopljenih migranata iz Grčke 2015. godine, praznih vojnih kamiona koji voze ”mrtve” iako u vrećama nije bilo ljudskih tijela, opsadu bolnica u Bergamu iako su privatnim kanalima slani video materijali sa praznim hodnicima…. Pratiš me?’, pitao je dok sam mu davao još jednu kocku šećera. Ostali konji u štali šutjeli su u svojim boksevima i skupa sa mnom pozorno slušali.
‘Privid ratne opasnosti nastavljen je početkom ožujka. Na HTV-u ”slučajno” je izvedena pjesma “Moja Domovina“ sa 58 izvođača, u drugom aranžmanu i uvertirom – “Odom radosti“ – europskom himnom! Za razliku od originalne, ratne ”Moje domovine Hrvatske”, sad vam je, dakle, domovina najprije Europa pa tek onda Hrvatska. Nisam stručnjak, ali siguran sam da bi se ovakav nastup i ovakav aranžman mogao izvesti uživo. trebalo je najmanje 30 dana ranije krenuti sa pisanjem aranžmana, slaganjem orkestra te odabrati, pa kontaktirati izvođače, dobiti njihov pristanak, te s 58 njih i orkestrom sve uvježbati i izvesti uživo. To znači, da je najkasnije koncem siječnja ili početkom veljače netko trebao inicirati ovaj zahtjevan projekt. Jer, ne radi se o ad-hoc izvedbi sa 2-3 izvođača i bendom, nego s njih 58 i sa simfonijskim orkestrom. S obzirom da je originalna pjesma izvedena 1991. okrugla obljetnica bila bi logična tek 2021. Obzirom da je prvi ”zaraženi” u Italiji objavljen tek 20. veljače 2020. Gazda sumnja da nije sve bilo tako ”spontano”. Taj prvi “zaraženi“ nije odmah proizveo histeriju nego je ona krenula poslije što dodatno potvrđuje gornju sumnju. Osjećaj ratnog stanja je uobličena u sintagmu ”Borba protiv korona virusa“ koja je izravno asocirala na početak Domovinskog rata. Uz ovu scenografiju i glumce stvorena je “virtualna stvarnost“ borbe protiv nevidljivog neprijatelja i moglo se krenuti sa operacijom brutalne represije’, nastavio je razlagati.

Tebi je puno toga promaklo. U to si vrijeme skakutao oko tursko-grčke granice gdje su izbili sukobi, masovni nasilni ilegalni prelasci na grčki teritorij, pokušavanje spriječavanja toga u kojem su sudjelovali i naši policajci kao pojačanje Frontex-u i Grcima, a koje si susreo ondje. Zezao si se i s onim bugarskim “lovcem na migrante“ Dinkom Valevom na granici Bugarske i Turske…
Vratio si se u Hrvatsku 19. ožujka i, sjećaš se, odmah ti je određena “samoizolacija“, policija ti je dolazila na vrata provjeravati jesi li zatvoren… Promaklo ti je puno toga ovdje: podizanje vojnih šatora ispred KB Dubrava kao bolnice-karantene za teško oboljele baš tog 19. ožujka, te pretvaranje zagrebačke Arene u veliku karantenu, dodatno je povećalo dojam smrtnosti koronovirusa. Iako ventilacijski sistem tih šatora uopće ne odgovara ovakvom tipu liječenja. Važan je bio privid. Usljedilo je zatvaranje državnih granica pa potom otkazivanje letova, blokada granica među županijama i općinama. Uvedene su policijske blokade na cestama kao u ratnom stanju. Nastavilo se sa uvođenjem ophodnja Civilne zaštite gdje civilne osobe protuzakonito oduzimaju slobode ljudima i sebi dodjeljuju policijske ovlasti. Sve prema protokolu za “BSL“ (Bio Security Level) 1., 2., 3. i 4. stupnja čiji certifikat američke vojske ima, gle čuda, jedino dr. Alemka Markotić. O njoj ima posebna priča, no Gazda je delegirao nekog drugog da ti ju prenese narednih dana…

O Alemki Markotić, koja jedina u regiji ima ‘Bio Security Level’ američke vojske, o tome kako ga je stekla i koja je njena uloga, Gazda gavran je obećao ispričati u nekoj od narednih basni

Uglavnom, uveden je alat prijave zbog nepoštovanja “Mjera“ te termin “Samoizolacije“, dragovoljnog zatvora. Zatim se nametnulo protuzakonito uzimanje 12 osobnih podataka od strane civilnih osoba, totalitarnih potvrda o kretanju, neovlaštenom mjerenju tjelesne temperature od strane zaštitara, neustavnom ograničavanju pristupa javnom prostoru bez nošenja kirurških maski, gumenih rukavica te intenzivnom prskanju ruku kemikalijama’, zaustavio se nakratko, da smaže još jednu kocku šećera, te nastavio:
‘Tajni sastanak Vlade i glavnih urednika medija održan je 17. ožujka, a organizirao ga je osobno premijer Andrej Plenković. On je na sastanak doveo cijeli svoj uži kabinet, a prisustvovao je i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić. Upravo onako kako su rađene simulacije na uvježbavanju, glavni, kontrolirani mainstream mediji su uvijek bili dio tima. Zatim se pristupilo pripremi uvođenja “Izvanrednog stanja“ na način da se suspendira Ustav u člancima 16. i 17. To je bilo za vikend 20-22. ožujka, nakon čega je 24/25.ožujka u Saboru dvotrećinskom većinom trebalo aktivirati članak 17. Ustava koji kaže: “U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike…“. To je trebala biti završna podloga za početak, uostalom, pročitaj cijeli članak 17., na internetu ti je…’, nakašljao se i glavom zatražio još jednu kocku šećera.
‘Ok, razbistrava mi se puno toga donekle, no još uvijek ne vidim kakve potres ima veze sa svim tim…, rekao sam mu. Obliznuo se i nastavio:
‘Potres je pogodio Zagreb i okolicu iza 6 ujutro, 22. ožujka 2020., u nedjelju. Ta, kako ju je Gazda nazvao, “Božja intervencija“ potpuno je poremetila planove ”Stožera” i onih koji njime izvana koordiniraju. Akcija ”ostanimo doma” ubrzo se pretvorila u ”izađimo van”. U tom trenutku niti jedna susjedna zemlja u ”regiji” ili u EU koja je u blizini, nije imala policijski sat ili izvanredno stanje, što govori da je RH trebala biti referentna točka, obzirom da nitko u ”regiji” nema ”stručnjaka” sa “BSL“ certifikatom. Tek nakon propalog pokušaja u RH, susjedne zemlje su uvele policijski sat ili izvanredno stanje. Nakon toga, nastavilo se sa neokomunističkim planovima za špijunažu i praćenje hrvatskih građana kroz najavu o instalaciji tzv. ”Aplikacije za praćenje osoba u samoizolaciji” kojom su htjeli na protuustavan način pratiti, najprije osobe u dobrovoljnom zatvoru te potom i sve ostale. Taj probni balon pustio je 29. ožujka Plenkovićev savjetnik Robert Kopal kako bi se utvrdilo ”stanje nacije” za uvođenje takve mjere, bilo tada ili malo poslije…’, nastavio je izlaganje no, zaprepašten iznenadnom spoznajom prekinuo sam ga:
‘Čekaj! Gazda želi reći da je Zagreb bio predviđen da bude Bergamo, a Hrvatska Italija? Da potres te nedjelje ujutro, 22. ožujka nije zatresao onako Zagreb i okolicu, zapravo cijelu zemlju…, dan kasnije aktivirao bi se članak 17. Ustava RH? Sve ono što se odmah potom zbivalo u Italiji dogodilo bi se nama ovdje? Da nije ipak malo nategnuta teza…?’, još uvijek povezujući događaje slagao sam polako kockice mozaika.


‘Upravo tako. Sve je bilo pripremljeno – šatori, bolnica, Arena, Stožer CZ, uniforme, aplikacije…, javnost u histeriji, isfanatizirana i uplašena kao kada je krenuo rat… No nakon što je potres porušio središte grada, križ s južnog tornja katedrale polomio i bacio kardinalu pred vrata, ljudi su se u trenutku resetirali, zaboravili na koronu, šatore i Arenu, na “Ostanimo doma“ i slične parole. Italija i Bergamo bili su očito rezervna opcija iako su Zagreb i Hrvatska trebali izvrsno poslužiti kao “referenca“ za dalje. Zagrebačke ruševine, ljudi na ulicama u strahu od novih potresa, odjednom više nisu bili dobra kulisa za predstavu. U međuvremenu je Google na svim android i apple sustavima bez ičijeg odobrenja instalirao aplikaciju “Obavijesti o izloženosti bolesti COVID-19“ koja se nalazi u u Google postavkama…“, nastavio je moj Riđan, pa mi skrenuo pažnju i na neke usputne benifite koje su, barem po mišljenju Gazde gavrana, polučili oni na vlasti:
‘Plenković je pomno pripremio izbore u stranci za 5.3.2020. dok nije bilo potpunog zatvaranja države i kad je virus široko zaobilazio birališta. Međutim, čim su izbori prošli, represija je krenula punom parom i virus je naglo postao zarazan. Ista je situacija bila sa parlamentarnim izborima 05. srpnja, 4 mjeseca poslije, kad je virus naglo oslabio da bi nakon izbora opet pomahnitao. Tada je opet zaobišao Plenkovićev izborni stožer gdje je bio tisuću ljudi jedan do drugog. Virus je preživio i velike vrućine, preko 30°C iako su ”stručnjaci” najavili njegov kraj na 25°C. Cijeli ”Stožer” je bio vrlo aktivno uključen u kampanju. Bliže se, kaže Gazda, lokalni izbori, a vladajući u internim anketama koje skrivaju kao zmija noge ne stoje najbolje. Tako da bi virus ponovo mogao mutirati… Vidjeti ćemo’, kazao mi je i namjeravao nastaviti, no dok sam mu davao još jednu kocku šećera, odlučio sam da je dosta za danas Gazdinih “informacija“.
‘Ok. Dovoljno mi je za ovaj put, jedva ću sve ovo popamtiti do doma, dok ne sjednem za računalo’, zaključio sam njegovo izlaganje.
‘Uhhh, a toliko toga još ima, ovo je tek mali dio priče koju Gazda hoće da znaš…’, žarko je želio nastaviti pohotno gledajući u kutiju s preostalim kockama šećera. No sunce je zalazilo, a i sve ovo što mi je zapetljano je. Odlučio sam, vozeći se kući polako, sve to krenuti u glavi raspetljavati. Podijelio sam po kocku šećera i ostalim konjima u štali, pa se oprostio od svog ‘informatora’.
‘Moram ti još nešto reći, ali da drugi ne čuju…’, tiho je rekao. Približio sam mu znatiželjno uho, a on me, umjesto da mi šapne još nešto, gricnuo za njega, pa stao rzati od smijeha.
‘I nije ti neka fora, da znaš’, uvrijeđeno sam mu odbrusio te krenuo van iz štale, sjeo u auto i zaputio se kući.
U dvorištu me, veselo mašući repom, dočekao moj pas. Ja sam ga nazvao Zoro, no moj ga je pokojni tast, čuveni ruski pjesnik Mihail Feofanović Aslamov, koji je uživao provoditi noći sjedeći na terasi uz knjigu, čašu crnog vina i s cigaretom, prekrstio, promijenio mu ime u Žorka. Razvio je s njim poseban odnos. Često bih se znao probuditi usred noći i slušati kako mu na ruskom nešto objašnjava, dok mu ovaj leži pokraj nogu i liže mu ruku. Tako je moj Zoro postao Žorka. Krenuo sam polako prema kući kroz dvorište, koljeno me ubijalo od bolova. Jedva sam čekao da obavim obavezne radnje, nahranim Žorku, pustim Manju, našu mačku u kuću, pa da si spravim lonac kave i napokon sjednem za računalo, kako bi ovaj tekst, ovu basnu ili polubasnu, napisao i postavio na portal prije ponoći.
Dok sam mu trpao hranu u zdjelu Žorka mi se približio, liznuo me po obrazu i šapnuo:
‘Gazda je mene zadužio za nastavak priče, samo da znaš! Uostalom, pas je, a ne konj, najbolji čovjekov prijatelj!’, značajno je rekao.
‘Nemam snage sada za raspravu, pričati ćemo sutra ili prekosutra, idem gore napisati ovo što mi je Gazda javio preko konja’, odgovorio sam mu, dosipavši još malo hrane, pa se zaputio u radnu sobu. Putem me zaustavila moja mačka Manja.
‘Imam važne informacije od Gazde o Alemki Markotić…’, započela je.
‘Kasnije, ima dana. Nemojte me sada… Lezi kraj kamina i ućivaj i nemoj me slučajno prekidati! Jer ćeš spavati vani!’, odkantao sam ju.
I eto. Priča je pred vama. Onakva kakvu sam čuo od konja Riđana, a on je bio samo posrednik, prepričao mi je ono što je rekao gavran Gazda. ‘Pa ako su lagali mene i ja lažem vas…’
Pošto kupio, po to prodao.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram