Elizabeta Mađarević: U hrvatskoj politici kraljuju psihopati (3. dio)

Robert Valdec

Robert Valdec

Treći dio razgovora sa smijenjenom diplomatkinjom Elizabetom Mađarević, nezavisnom kandidatkinjom na Nezavisnoj listi generala Glasnovića za dijasporu
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Optužili su Vas da ste pisali protiv Angele Merkel, a bili ste diplomat u Njemačkoj?
To je još jedno nepoznavanje činjenica te namjerno vađenje iz konteksta sadržaja mojih radova. O migracijama sam pisala daleko prije mog mandata u Njemačkoj tijekom 2015. I 2016. godine, a s time su bili upoznati moje kolege i MVEP i dapače mnogi koji su me se sada olako odrekli su tada hvalili moje radove. Naime, nisam ni prva ni zadnja službenica MVEP-a i diplomat koji piše kolumne, stručne i znanstvene radove, članke i tako dalje, niti je takva praksa zabranjena. Jedino što jest zakonom zabranjeno jest korištenje i objavljivanje klasificiranih ili tajnih službenih podataka. Ne vidim ništa sporno u tome da u sklopu analize jednog fenomena objaviš poznatu činjenicu poput toga da je i kancelarka Merkel rekla 2014. da „islam pripada Njemačkoj“, iako je 2010. tvrdila upravo suprotno kada je CDU donio deklaraciju o kršćanskim vrijednostima, te da to promatraš u svijetlu kritika koje su joj i vlastite stranačke kolege izrekle jer ju optužuju za pretjerano skretanje ulijevo, a posebno sestrinska stranka CSU koja ima izrazito anti-imigrantske stavove te takve stavove o islamu apsolutno odbacuje. Prema tome, jedan CSU može javno promovirati anti-imigrantske stavove, ali jedan AFD ne može, što opet pokazuje igru medija iza scene i duboke države. Dakle, sve ostalo o tome što sam napisala je izmišljeno te ne vidim kako već objavljene informacije mogu zvučati diskriminatorno prema ikome, osim ako ste zlonamjerni, a upravo se to dogodilo jer je čitava priča bila iskonstruirana. Ako će se cenzurirati svaka ikada napisana ili izrečena rečenica da bi se netko prokazao, i to vaditi izvan konteksta kao što je učinjeno meni, mislim da bi pola hrvatskih veleposlanika nastradalo s obzirom da su mnogi bili političari i stranački dužnosnici ili pak visoko pozicionirani funkcioneri u bivšoj komunističkoj državi. Umjesto da su kompetencije službenika važne, očito je važno što misli radikalno lijeva scena u Hrvatskoj. Promišljanje o nekom problemu ili politici jest ono na što smo svi pozvani, bili diplomati ili ne. Međutim, upravo su diplomati ti koji su posebno pozvani analizirati, promišljati i kritički se odnositi spram pojava u društvu, kako bi bili sposobni pred drugom stranom iznositi različite argumente i podatke koji ne moraju nužno biti popularni ili politički korektni. Nacionalni interesi ne bi smjeli biti podložni takvim površnim zaključivanjima jer se pri dobivanju diplomatskih bitki često koriste upravo nepoznati podaci i novi argumenti te ostvarivanje nacionalnih interesa ne bi trebalo biti podložno dnevno-političkim smicalicama ili diskriminatornim politikama. Nažalost, danas smo došli do toga da određeni akteri u međunarodnom poretku koriste argumente ljudskih prava kako bi prisilili neke države da postupe na određeni način. To je prilično nova praksa koja se počela razvijati pri kraju Hladnog rata te je sada već jasno da je ideologija ljudskih prava upravo to – ideologija koja se nameće slabijim državama u međunarodnom poretku. Pri tom aktivnu ulogu igraju međunarodne organizacije i institucije poput EU-a ili UN-a te njihovih agencija. Nedopustivo je da nacionalne interese i politike kreiraju neki mediji ili novinari, a da se ministri ustručavaju postaviti pred medijima kako bi branili državne interese ili pak vlastite zaposlenike s kojima privatno dijele stavove, ali ih se ne usude javno izreći. Nedopustivo je također da bilo koji premijer smatra kako bi šefovi u javnim i državnim službama trebali nadzirati pisanje službenika na njihovim privatnim profilima i u privatnim korespondencijama. Takvo ponašanje ili praksa imanentna je despotskim i nedemokratskim državama, a ne državi čiji se premijeri vole hvaliti da su uspješne demokracije koje poštuju europske vrijednosti. Upravo je to tužan epilog ove moje priče u kojoj nekoj instituciji nije važan kompetentni službenik koji nije prekršio nikakav zakon već neistine u javnom prostoru. Paradoksalno je da sam na svoje osobno i stručno mišljenje imala pravo 2015. kada je ministrica bila Vesna Pusić, ali 2019. za vrijeme velikih Europejaca i domoljuba nisam. Iako mi naravno Zakon o državnim službenicima i Ustav RH i tada kao i sada daju to pravo jer smo ipak, koliko znam, i dalje formalno liberalna demokracija u kojima pojedinci građani nisu robovi niti sluge neke partije.

General Glasnović Elizabetu Mađarević pozvao je na svoju Neovisnu listu za dijasporu


Kako vidite budućnost Hrvatske i Europe?
Ukoliko se ljudi ne probude i ne shvate što se događa, nisam preoptimistična. I sam moj slučaj pokazuje stanje patologije hrvatskog društva. Ljudima se uzima duša i oni na to svojevoljno pristaju. Nije tu samo riječ o slobodi koja se pod raznim izmima prodaje na Zapadu kao vrhovna vrijednost, a koje sve manje ima, nego je riječ o tome da ljudi dobrovoljno pristaju na nesvjesno stanje kako bi ustvari pobjegli od stvarnosti i samih sebe, jer se ne znaju nositi s odgovornostima niti savješću te pribjegavaju raznim ovisnostima ili idolatriji. Daju slobodu u zamjenu za smisao. Ako i sustav podržava takav svjetonazor, te ne brine o tradicionalnoj obitelji i radnicima, a što je kod nas slučaj, onda se i samom pojedincu teško boriti sam protiv kvarnog sustava te je najlakše „praviti se lud“. Usto, ljude se namjerno zavarava hedonističkim pogledom na život koji odobrava razne stilove života i tu se opet koristi retorika ljudskih prava iako su ti stilovi života u svojoj biti nakaradni i izopačeni, te nisu dobri niti za pojedinca samog niti za društvo u cjelini. Liberalna ideologija voli se hvaliti da je neutralna spram načina života pojedinaca, ali to se i teorijski i praktično već pobilo, jer se pokazalo da se pod krinkom liberalizma nameću određeni pogledi uz pomoć sudstva i same države. Tako smo došli do paradoksa demokracije na Zapadu – izborena politička i građanska prava pojedinaca koja u velikoj mjeri ne postoje u drugim državama izvan Zapada, ugrožena su od same duboke države jer se u trećoj fazi razvoja liberalne demokracije događa to da birokratski sustav i nadnacionalne institucije kroje privatne odnose i uništavaju tradicionalne oblike zajednica, poput obitelji ili nacija, a time i samu demokraciju koja počiva na samovladavini pojedinaca (ako prihvatimo definiciju demokracije kakvu su imali utemeljitelji američke revolucije). Europa je pri tome različita jer počiva na tradiciji prosvjetiteljstva i nasljeđu francuske revolucije koja je, ne treba zaboraviti, započela u krvi i negacijom prava pojedinca iako se paradoksalno zalagala za „univerzalna prava čovjeka“, a što su dovodili u pitanje mnogi veliki mislioci, počevši od Burkea nadalje. To su naglašavali i pobornici Brexit-a jer su u EU-u vidjeli Levijatana koji im krade demokraciju, a što je u osnovi i konzervativne kritike francuske revolucije. Mnogi su zavedeni, a psihopati na vlasti upravo to i koriste, kako kaže dr. Jurić. Prema tome, treba nam suočavanje sa stvarnošću i hrabrost da podržimo promjene koje su uvijek dobre jer jedino tako možemo napredovati.
Mediji su posebno važni u oblikovanju stvarnosti, a u vremenima vladavine raznoraznih virusa još i više.
Medijskom manipulacijom može se postići puno toga, a dobro se prikazivati lošim i obrnuto. Zato i inzistiranje na digitalizaciji obrazovanja koje djecu pretvara u lobotomizirane i nedruštvene pojedince bez empatije za drugoga, implementaciji 5G mreže koja je opasna za zdravlje i opasnostima zaraze raznim virusima, koji se ovih dana zove Covid-19, a sutra nekako drugačije. Javne institucije koje se trebaju brinuti o javnim interesima više gotovo da ne postoje jer su u mreži klika kojima nije stalo do boljitka građana i njihovog zdravlja. Najvećim demokratima nije trebalo puno da takvu situaciju iskoriste za potpunu nerazboritu karantenu i oduzimanje prava građanima kroz nadzor i tzv. aplikacije kojima se prati zaraza. Za mene je stoga ključno pitanje tko će se boriti za običnog čovjeka i njegovo zdravlje, ako neće javne institucije koje su posve ispolitizirane, a stručne osobe bez političke zaštite se proganja i ne mogu napredovati? No tu se opet vraćamo na staro – strah, a ne religija, je najbolji opijum naroda. Suprotno tome, i možda baš zato, u Bibliji je najviše spominjana sintagma „ne boj se“. Ljudi premalo gledaju gore, a previše dolje i ne shvaćaju da je bitka dobra i zla prisutna i tamo gdje se najmanje nadaju te da ih se pritom neće zaobići, a jednom će ih netko pitati „Slugo, kako si mi služio?“. Odgovornost svakoga od nas je da smo svjesni te borbe i da prokazujemo zlo, makar se ono kameleonski pretvorilo u dobro jer ih ponekad predstavljaju upravo ljudi od kojih to najmanje očekujemo, te da reagiramo u našem okružju na to, bilo da se radi o korupciji ili promociji društvenih izopačenosti. Jedino tako Hrvatska može postati Švicarska, nikako drugačije.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram