Video intervju: dr. Nino Raspudić

Neka Milanović razjasni: Želi li Njemačka da RH bude hot-spot ilegalnih migranta koje će povremeno birati za svoje tržište rada
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Ta hipertrofija ljudskih prava i želje da se skrbi o cijelom svijetu ozbiljno će uzdrmati liberalno-demokratski ustroj unutar Europske unije / Ne mislim da je hrvatska odgovornost nešto posebna za ono što se događalo u Siriji / Ljevica je izgubila radničku klasu. Radnici većinom ne glasaju za njih. Oni su te nove proletere tražili u identitetskim politikama, raznim manjinama – društvenim, kulturnim, seksualnim, itd. Pretpostavljam da u migrantima vide novu klasu proletera koje onda mogu iskoristiti za svoje pretenzije da dođu na vlast / Mediji na zapadu koji su nekad bili uzorni, pokazali su se kao najjeftiniji propagandisti. Primjer je “ugledni Guardian” / Službena politika Zagreba prema BiH i EU je nikakva. Kroji se u stranim ambasadama i Bruxellesu

Razgovarao: Igor Zovko

S dr.sc. Ninom Raspudićem razgovarali smo o naznakama nove migrantske krize koju je najavila Turska.

Nino, što se događa na granici Turske i Grčke ?

RASPUDIĆ: Događa se promjena paradigma. Problem traje odavno, ali je očito da se mijenja europska politika. Sve je drugačije u odnosu na 2015. U međuvremenu se dogodilo puno stvari. Dogodio se Brexit. Jedan od razloga zašto su se građani Velike Britanije odlučili napustiti EU, je svakako i strah od daljnjeg priljeva ilegalnih migranata. Dogodilo se i to da je Angela Merkel danas politički mrtva, ne samo ona, nego i njezina nasljednica, koja se povlači, porast Afd-a je velik, Liga je postala najjača stranka u Italiji, Le Pen jača u Francuskoj. Dogodio se Trump koji će izgleda glatko će dobiti sljedeće izbore, dobrim dijelom i na politici protivljenja ilegalnim migracijama.

Sve je drugačije nego 2015. I ona Erdoganova ucjena koju su pet godina trpjeli, očito više nije mogla ići dalje. Šokantno je kako Erdogan bezočno izjavljuje da ako mu EU ne pomogne u njegovoj avanturi u Siriji, u koju se sam zapleo, a koja mu očito ide loše, da će on pustiti milijun, dva migranta.

On ih zapravo koristi kao oružje ?

RASPUDIĆ: Ljudi se odavno koriste kao oružje, pogotovo na ciničan način to radi Erdogan. Spominje se nekih 3 milijarde eura da su mu već po tom pitanu dali, a za puno manje novca mogli su čvrsto zatvoriti južnu granicu Europske Unije i braniti se na tom prostoru.

Ima li kraja tomu ?

RASPUDIĆ: To je proces bez kraja. Europa je sama sebi dala jednu paradoksalnu ulogu, kao da je dužna skrbiti se o svakome na svijetu. Marakeški sporazum je do apsurda proširio prava na migraciju. Gotovo se svatko može naseliti u dio svijetu gdje mu puhne, a obično žele tamo gdje je obilna socijala. Kao posljedicu toga danas svjedočimo činjenici da se ukidaju neka temeljna ljudska prava, kao pravo na azil. Pa smo vidjeli da je Grčka pod ovim pritiskom, što ja potpuno razumijem, privremeno suspendirala pravo na politički azil. Kako ćete, ako vam odjednom dođe milijun ljudi, obrađivati za toliki broj ljudi, ustanoviti tko ima a tko nema pravo na politički azil. Jedino rješenje koje im je ostalo je ukinuti pravo na azil.

dr. Nino Raspudić | foto: Igor Zovko za normabel.com

Čime će to rezultirati ?

RASPUDIĆ: Ta hipertrofija ljudskih prava i želje da se skrbi o cijelom svijetu ozbiljno će uzdrmati liberalno-demokratski ustroj unutar Europske unije.

Plaća li Europa danak jer su neke njezine države sudjelovale u ratovima na Bliskom istoku, pa i u Siriji?

RASPUDIĆ: Sad dolazimo na pitanje moralne ekonomije, tko je za što odgovoran. Kažu, Europljani su imali kolonije pa sad trebaju primati šukun-šukun unučad bivših podanika, ili sudjelovali su s Amerikancima u insceniranju tih arapskih proljeća pa su onda odgovorni za posljedice kaosa koji se dogodio. Pitanje koje bi ja postavio je: Koja Europa? Je li Hrvatska imala kolonije po Africi? Poljska? Finska? Mi govorimo o par zemalja kada govorimo o kolonijalnim politikama, kasnije postkolonijalnim i neokolonijalnim. Kad se radi o Siriji, to je bila politika nekoliko zemalja. Ne mislim da je hrvatska odgovornost nešto posebna za ono što se događalo u Siriji. A s druge strane, kad mi gledamo, primjerice, koliko je zla turska invazija donijela na balkanski poluotok u 15. stoljeću, kada na zapadu Europe počinje renesansa. A ovdje se blokira razvoj sljedećih 400 godina. Bi li sad neki turski industrijalac trebao plaćati meni i tebi neku mirovinu radi patnja pradjedova ili šukun-djedova.

Pa meni bi dobro došlo!

RASPUDIĆ: (Smijeh) Gdje su, dakle, te granice moralne ekonomije ili moralnog kamatarenja. Zanimljivo je da sada uz “religiju” klimatskih promjena, dolazi i pojam “klimatskog migranta”. Uvijek je bilo razdoblja suša,poplava, uroda boljih ili lošijih. Podmuklo guranje pojma “klimatskog migranta” je način da vas moralno ucijene da ste vi odgovorni da skrbite o njemu. jer svi, kao zagađujemo. A to mi je posebno smiješno jer je Hrvatska potpuno deindustrijalizirana, pa tvrdnje da Hrvatska zagađuje planet je smijurija. To je jedna politika moralnog ucjenjivanja i kamatarenja gdje se nameću obveze koje ni po čemu ne biste trebali prihvatiti.

Zanimljivo je da je Njemačka primila ljudi koliko joj je trebalo na tržištu rada, a onda su zatvorili granice. Uzeli su dakle no što im valja. Ostavili su neobrazovane i ljude sumnjive pravne prošlosti, a uzeli su vrhnje od tih naroda.

RASPUDIĆ: Meni je nevjerojatno, a to sam više puta govorio, da novinari koji su intervjuirali predsjednika Zorana Milanovića, nisu pitali jedno pitanje: Gospodine predsjedniče, možete li dodatno pojasniti svoju izjavu koju ste dva puta izrekli u svojoj kampanji, a to je da je u vrijeme migrantske krize Angela Merkel tražila od vas da 100.000 ilegalnih migranata zadržimo u Hrvatskoj. Koja je to bila perverzija. Angela Merkel poziva sve te ljude, a tada ih je bilo milijun, bez ikakvih dokumenata, prelaze granice, da dođu u Europu. Nije nikoga pitala za mišljenje iz zemalja koje su bile na tom migrantskom putu. Mi bismo tako postali hot-spot, koji na silu drži tako veliki broj ljudi koji ne žele ostati ovdje, koje mi ne možemo integrirati niti im dati poslove. Mi bismo njih silom zadržavali kao neki čuvari konc-logora, a njemačka bi ekonomija birala povremeno ono što im valja za njihovo tržište rada. To je izopačena i zločinačka politika i zahtjev. Bilo bi dobro da Milanović to razjasni.

Nino Raspudić i Igor Zovko na ležernom intervjuu

Želi li liberalni kapitalizam prihvaćanjem tolikog broja ljudi smanjiti cijenu rada svojim ljudima?

RASPUDIĆ: Pa sigurno. To već vidimo. Vrlo malo tih ilegalnih migranata je našli sreću u Europi. U Italiji, koja nam je najbliža, uglavnom završe u sivoj ili crnoj zoni, bez radnih prava i u teškom izrabljivanju, a ostatak završi u kriminalu ili na socijali. To je većinska stvarnost. Različiti su to interesi. S jedne je strane tržište rada sa svojim potrebama, a s druge to naivno ideološko sljepilo, u kojem prije svega vidim oholost zapadnog čovjeka. Za razliku od njihovih šukun-djedova koji su davali sebi za pravo da osvajaju, koloniziraju i iskorištavaju čitav svijet, ljude, zemlje, njihove resurse, ovi današnji misle da mogu kolonizirati umove i srca ljudi drugih kultura. Dakle, njihovo je uvjerenje da ovaj stupanj na kojem se nalazi zapadno društvo, da je to vrhunac razvoja civilizacije i da će sve kulture nakon nekog vremena, doći na taj stupanj razvoja. To je zabluda. Oni su bili uvjereni da će migranti koji dolaze u Europu već u drugoj generaciji postati Nijemci, Šveđani, Englezi i da će prihvatiti te vrijednosti liberalnog zapadnog društva.

No što se dogodilo?

RASPUDIĆ: Dogodilo se da imamo ljude druge i treće generacije koji žive u paralelnim društvima. Dovoljno je pogledati kako izgledaju pariška predgrađa, ili otići u srce Europske Unije u Bruxelles, u kvart Molenbeek koji izgleda kao da su komad Bliskog Istoka teleportirali u Bruxelles. Štoviše, zadnje terorističke napade počinili su ljudi ne koji su došli izvana, nego većinom koji su rođeni kao druga ili treća generacija na području EU. Sama Angela Merkel je 2010. izjavila da je multikulturalizam propao. Cameron je slično izjavio u to vrijeme. Međutim, pet godina kasnije uputila je poziv kakav je uputila. Kao da oni sami ne mogu prihvatiti da su se nalazili u jednoj teškoj ideološkoj zabludi. U kombinaciji te zablude i potrebe tržišta rada, u kojem je profit najvažniji, gledajući samo kratkoročno, ne vodi se računa o sigurnosti građana i kakve sve to može imati posljedice. Potom, stranke ljevice u potrazi su za novim proleterima, novim očajnicima. Problem koji se javio s marksistima je što su kapitalistička društva ostvarila veće blagostanje za radnika nego komunistička. Bolje je živio radnik u zapadnoj nego u Istočnoj Njemačkoj. Da ne idem dalje. Ljevica je izgubila radničku klasu. Radnici većinom ne glasaju za njih. Oni su te nove proletere tražili u identitetskim politikama, raznim manjinama – društvenim, kulturnim, seksualnim, itd. Pretpostavljam da u migrantima vide novu klasu proletera koje onda mogu iskoristiti za svoje pretenzije da dođu na vlast.

Nijemac koji je počinio pokolj u Njemačkoj prije 15-ak dana, rekao je da je čuo glasove u glavi, da ga je pratila CIA. No okarakterizirali su ga ultradesničara, a ne kao psihičkog bolesnika. Dok su istodobno mladog muškarca uhvatili u Turskoj koji je krenuo boriti se za ISIL, a njega su odmah proglasili psihičkim bolesnikom, a ne teroristom. Pokazuje li ta politika licemjerje, pogotovo u mainstream medijima?

RASPUDIĆ: Žalosna je stvar na što su se srozali mediji. Mediji na zapadu koji su nekad bili uzorni, pokazali su se kao najjeftiniji propagandisti. Prisjetimo se zadnje predsjedničke kampanje u SAD-u i kakvu su ulogu u njoj imali CNN, New York Times – nije problem zauzeti stranu i reći da podupiru nekog kandidata – ali način na koji su radili propagandu za Hillary Clinton protiv Trumpa je profesionalno skandalozan. Trump ih je ismijao sintagmom “fake news”. Oni su danas predmet šprdnje. Primjerice, kad se spominje The Guardian, kod nas uvijek navode “ugledni Guardian“. A sjetimo se kad je bilo takozvano Bosansko proljeće, kako je ta “ugledna“ novina lagala da su se digli gladni Hrvati, Srbi, Bošnjaci, udružili protiv zlih nacionalista, a u biti se radilo o Bošnjačkom proljeću, dirigiranom iz američke ambasade u Sarajevu. Imaju i televizijske snimke kad je sve utihnulo, oni dolaze pred američku ambasadu i pitaju: Što ćemo dalje? To vam je ugledni Guardian. Kao da oni znaju što se događa pred mojim nosom.

Drugi primjer je da mjesec dana prije migrantskog vala 2015. u kolovozu, mediji objavljuju da trebamo primati migrante i da ih samo nečovjek može odbiti, a nigdje nikakvog migranta. Očito se teren medijski pripremio, strašeći bilo koga tko bi kritički mogao to dovesti u pitanje, pa će vam prišiti etiketu da ste rasist ili fašist, što se događalo svakomu tko je bio kritičan, uključujući i mene, jer sam doveo u pitanje smisao dolaska milijun uglavnom mladih muškaraca bez dokumenata iz zemalja gdje su sukobljene razne džihadističke skupine da prolaze tek tako. Nečasna uloga medija.

Vratimo se na BiH. Kakva je sad situacija tamo? Hoće li Hrvati ondje dosegnuti političku pravičnost?

RASPUDIĆ: Stanje u BiH je potpuno zaglavljeno, već 20 godina tamo se ništa ne događa. Zadnja politička odluka je nametanje promjene izbornog zakona, To je nametnula međunarodna zajednica da Bošnjaci mogu Hrvatima u Federaciji BiH nametnuti političke predstavnike kada god hoće. Što se tiče Republike Srpske, ni jedna ingerencija im nije narušena, i BiH se nalazi zaglavljena, a u tom lošem stanju gdje svako malo gledamo iste scenarije. Svako malo Bošnjaci izaberu Željka Komšića, sad su to učinili treći put nakon malo pauze, povremeno slože vladu bez legitimnih predstavnika Hrvata, nekad je zovu Alijansa, nekad Platforma. I tako unedogled. Hrvati kukaju o svojoj obespravljenosti, međutim, hrvatska politička elita uglavnom gleda samo svoje interese. Milorad Dodik povremeno diže prašinu, evo samo što se nije odvojio od BiH, što se opet ne dogodi. Kao da je sve u iščekivanju globalnog preslagivanja i miješanja karata. Možemo se samo nadati da će se to preslagivanje dogoditi na miran način. Hrvati u BiH su najmanji i najslabiji faktor. Oni ne mogu određivati dinamiku događaja, ali mogu poboljšati stvari na terenu u okviru koji ovisi o njima, na razinama općina i županija, da ljudi koji su još dolje, da ih se pokuša zadržati i omogućiti im opstanak. Ostalo ne ovisi o Hrvatima u BiH.

Službena politika Zagreba prema BiH i EU, kakva je?

RASPUDIĆ: Nikakva. Promjena Daytonskog sporazuma po kojem drugi Hrvatima biraju političke predstavnike, prošla je uz šutnju političkog Zagreba. Ono što su trebali je da su Željka Komšića, kada su ga prvi put izabrali mimo volje Hrvata, proglasili kao persona non grata. Naravno, kao običan građanin Komšić može doći na more u Hrvatsku ili u Zagreb na Advent. Ali u funkciji člana Predsjedništva trebalo ga se smatrati persona non grata, jer su ga birali drugi. Međutim službena hrvatska politika se ne kroji u Zagrebu nego u Bruxellesu i stranima ambasadama. Dovoljno se podsjetiti na slučaj Wikileaksa, gdje se vidjelo kako glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i Dinko Cvitan podnose raport o istragama koje vode stranoj ambasadi i pokazuju povjerljive dokumente. U svakoj normalnoj zemlji završili bi na višegodišnjoj robiji.

Čini se da je jedina uspješna hrvatska politika u zaustavljanju korona virusa, zasad?

RASPUDIĆ: Koliko smo uspješni a koliko imamo sreće, ostaje za vidjeti.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram