KOLUMNA JELENE JURIŠIĆ – IZA KULISA PREGOVORA U KREMLJU

Jelena Jurišić

Jelena Jurišić

Car ukrotio sultana!
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Prošlog tjedna oči cijele Europske unije, užasnute novom migrantskom krizom koju joj je priredila Turska, bile su usmjerene prema Moskvi gdje su se zbog iznenadnog tursko-sirijskog sukoba u Idlibu u četvrtak susreli predsjednici Putin i Erdogan. Angela Merkl nazvala je dan ranije ruskog lidera i iznijela mu ne samo svoju, već i zabrinutost Unije zbog razvoja situacije u toj sjevernoj sirijskoj regiji te izrazila nadu u pozitivan ishod pregovora. Dakako, neki u Europi su unatoč migrantskoj krizi pred svojim vratima ostali vjerni ustaljenoj politici. Nakon pogibije 36 turskih vojnika u Idlibu održan je sastanak Vijeća NATO-a na razini veleposlanika na kojemu je, kako je objavio Jens Stoltenberg, „izražena solidarnost s Turskom“, a Sirija  i Rusija pozvane su da „zaustave svoju ofenzivu i poštuju međunarodno pravo“ te „podupru UN-ove napore prema mirnom rješenju“.

U čemu se to NATO solidarizirao sa svojom članicom?

Turska već godinama ratuje na teritoriju Sirije, pokušavajući izvan svojih granica riješiti svoje unutarnje probleme, one sa Kurdima. Međutim, ona nikada od tog istog vojnog saveza nije zatražila suglasnost da vodi rat u drugoj državi. I sada dolazimo do debljine obraza NATO-a i njegovog glavnog tajnika. Naime, međunarodno pravo u Siriji sada krši Turska, kao i SAD (čijih oko 1.000 vojnika „čuva“ nekoliko naftnih polja), a do nedavno su to u sklopu samoproglašene borbe s međunarodnim terorizmom radile i ostale članice NATO-a i svi ostali članovi zapadne antiterorističke koalicije.

Za razliku od Rusije i Irana. Naime, međunarodno pravo priznaje vojne intervencije koje su odobrene ili od Vijeća sigurnosti UN-a ili od zemlje na čijem se teritoriju provode. Sirija je pozvala službene Moskvu i Teheran da joj pomognu obraniti se od ISIL-a, što su odobrili parlamenti tih zemalja. I time dali pravni legitimitet njihovoj vojnoj prisutnosti. UN nikada nije ni razmatrao, a kamo li odobrio intervencije Turske i zapadne koalicije. Dakle, NATO se solidarizirao s Turskom u agresiji na jednu suverenu državu.

U najnovijoj fazi te agresije, započetoj 26. veljače u operaciji „Proljetni štit“ uvođenjem na sjever Sirije cijele mehanizirane divizije, službena Ankara krši ne samo mirovne sporazume iz Sočija (2018.) i Astane (2019.), već i „UN-ove napore prema mirnom rješenju“, kako se izrazio Stoltenberg. Jer oba su ugrađena u UN-ovu rezoluciju o reguliranju u Idlibu. Doduše, prvi sporazum Turska krši od 15. listopada 2018. do kada je trebala napraviti demilitariziranu zonu dubine 15-20 km od crte razdvajanja sa sirijskom vojskom i odvojiti pripadnike oporbene paravojske, tzv.

Nacionalne oslobodilačke fronte od postrojbi terorističkih organizacija Hryat Tahrir al-Sham (bivše al-Nusre) i Hulas ad-Dina (ostaci ISIL-a) te ih razoružati. Nije uspostavila ni dogovorene zajedničke patrole sa ruskom vojskom, koja ima ulogu promatrača, a svojih 16 promatračnica na kojima je razmješteno 2.000 turskih vojnika u međuvremenu je pretvorila u sklonište za teroriste, koji tamo potraže utočište nakon što napadnu sirijske, a nekada i ruske položaje. A turske promatračnice prema sporazumu iz Sočija imaju imunitet od napadanja. Početkom veljače predsjedniku Assadu pukao je film  – nakon tri mjeseca intenzivnog raketiranja iz zone koju je Turska trebala staviti pod svoju kontrolu i značajnih gubitaka, sirijska vojska krenula je u akciju protiv terorista i oslobodila jug Idliba.  

Nakon gotovo šest sati pregovora ruski i turski lider izišli su pred novinare u Kremlju, bez imalo srdačnosti u međusobnom odnosu, i objavili kako je dogovoreno primirje, 6-kilometarska zona razdvajanja s obje strane magistrale M-4 koja iz Latakije vodi u Aleppo i zajedničko patroliranje turske i ruske vojske. Rusija je time pokazala da posjeduje mehanizme kojima može utjecati na Redjepa Erdogana. Njih se lako otkrije u tekstu potpisanog protokola, ali i svih dosadašnjih rusko-turskih sporazuma o Siriji. Jer svaki od njih garantira cjelovitost i suverenost Sirije u njenim sadašnjim granicama. Za Ankaru to je garancija da uz njenu granicu neće biti stvoren sirijski Kurdistan. Upravo zbog toga Erdogan još uvijek dolazi Putinu i još uvijek na kraju odustane od većine svojih ultimatuma.

Dobro je to znati, jer ovakvih će dogovora biti još, Bashar al-Assad ima konačno snažnu vojsku i želi osloboditi cijelu zemlju, ne samo Idlib, već i istočne provincije gdje Amerikanci kampiraju na naftnim poljima. Teško da će vodstvo EU koje se sastaje sa turskim predsjednikom u svom sjedištu u Bruxellesu, ponoviti uspješnost Putina, jer početne su im pozicije različite. Kao prvo, i članice EU su krive za humanitarnu krizu od koje sada strahuju jer su neke indirektno, a druge direktno sudjelovale u pokušaju svrgavanja predsjednika Assada, uništavanja i komadanja Sirije. Kao drugo, EU je pristala na igru Turske još 2016. kada je izbjeglice priznala njegovim legitimnim oružjem za čije se ne primjenjivanje obavezala do 2026. platiti 6 milijardi eura u tri obroka i time joj otvorila vrata za daljnja ucjenjivanja. Premda je već dobio 3,2 milijarde Erdoganu to nije dovoljno, želi još više utjecati na Uniju i utjerati joj još veći strah u kosti, pa će tražiti još. I EU će platit. Našim novcem. Do idućeg puta, kada njemu i/ili Amerikancima bude po volji još jedna eskalacija sukoba i/ili humanitarna kriza.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram