Laž je da su hrvatski branitelji izmuzli novce od Hrvatske, da su neradnici i alkoholičari

Mnogi ne bi mogli platiti sprovod mami da umre. Jer nemaju!
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Zazvonio mi je mobitel. Ime mi se odmah ukazalo na ekranu. Javljam se momentalno. Sretan sam.


– Pa di si Zovko? Bumo se našli?
Ozario sam se. Upoznali smo se prije 25 godina. Bio je Bljesak. On ga je odradio. Moja je postrojba imala druge zadaće. Prošli smo i Bljesak Oluju i Unu 95. Bogu hvala ostali smo živi. Mnogi, nažalost nisu. I zdravi. Koliko,toliko. Mnogi nisu, nažalost.
Stres naplati to sve kasnije. On nije ništa naplatio. Kao i velika većina cura i dečki s gradskih asfalta ili seoskih njiva, ili s krša, s mora ili otoka. O da, i cure su branile i oslobađale ovu zemlju. Ništa nisu bile manje vrijedne. Dapače.


– Di se nađemo budaletino – tepam mu od milja ne skrivajući radost. Zadnji smo se put vidjeli prije nekih sedam, osam godina.
– Kaj ja znam, auto nemam, zadnja guma na biciklu mi je pukla…Ma jebi se, nađemo se kraj konja za sat vremena – govori i domeće: Kaj piješ?
– Martefarin, pizdo, znaš to jako dobro. I Prylar. I Frutek – smijem se kao da sam dobio Euro Jackpot.
Osim toga, kralj Tomisilav nije konj. Ne jebi me – govorim glumeći strogoću.


–  Dobro, dobro, znam da je Kralj Tomislav iz tvojih krajeva -podjebava me.
– Može razbu – govorim. Stavljam mobitel u jaknu, sjedam na bicikl i vrtim pedale da ne bih zakasnio. Previše se vremena nismo vidjeli. Svašta se ljudima dogodi u sekundi, kamoli u  8 godina. A tek u 25. Kako je pjevao Jura Stublić: Bio sam gdje život traje srca jedan otkucaj…
Dolazim na Tomislavac. Svjetlo-zelena jakna mi svijetli k’o da sam plivao u Černobilu 1986. Ne vidim ga. Čujem dobro poznati glas. K’o beba kad čuje očev glas. Inače, bebe dok ne progledaju, mater prepoznaju po mirisu, jer ih majke doje, a očeve po glasu. To mi je bilo znakovito s njim. Ne samo s njim.


– Alooooo,  Zovko.
– Pa ti ne stariš – govorim mu s osmijehom dok guram bicikl.
– Ajmo sjest. Donio sam Fruteke. Lijekove imaš sam, hehehehehe, davno si ih trebao piti – opet me nasmijava iz dubine duše.
On je Purger, opaki Bad Blue Boys. Nema trbuha, zgodan, uvijek obrijan, bicepsi uzgor, trbušina ap-tap. Žene su se vazda lijepile za njega. Bio je i ostao frajer s asfalta. Častan.


Pričali smo osam sati. Sjetili smo se zapovjednika, dečka kojeg je nosio u šatorskom krilu da ga ožive. Umro im je pred očima. Sjetili smo se Predraga Matanovića koji je poginuo prvih sati Oluje. Supruga mu je tada bila trudna.  Sjetili smo se svih cura i dečki koje bi danas na Instagramu popljuvali jer su klempavi, ili imaju ružan nos, dečki koji su nama bili lijepi kao Apoloni… Neki su nam oduzeti od nas, neki su odlučili sami ostaviti nas. Nikad ih nismo osuđivali zbog toga..


Rat je davno završio. I neka je.
On je odmah nakon razvojačena radio kao konobar. Onda je otišao u Njemačku. I tamo je konobario. Pošteno. Kakav je bio i u ratu, takav je i u miru.  Onda je slomio nogu. Ne može više svašta raditi. Došla je korona, on se vratio. Bio je dva tjedna u samoizolaciji. Kad je prošla, nazvao je mene.
Sjedili smo na kraj Zrinjevca. Pitam ga kako je, kako sve ostalo.
– Kaj dati velim Zovko, ne bojim se života, ali da mi mama sada umre, ne znam kojim bih novcem platio sprovod.
– Kužim buraz – govorim skrivajući ljutnju na svijet. Misli su mi odlutale. Vučem dim cigarete. Na klupama pokraj nas bilo je neko društvo. Osam dečki i jedna cura. Neka ekipa s posla, svi su negdje u ranim 30-ima.
Prenu me njegov glas.
– Zovko jebo te, ne gledaj kroz zgrade, daj pomozi.
Okrećem glavu, a on drži onu curu. Blijeda. bez svijesti. Trčim koliko mogu, jer me koljeno ne sluša od 4.8. 1995.


Dižemo je, dolazi zaštitarka iz Strossmayerove galerije i nosi plastičnu čašu hladne vode. Ona je bljeđa od cure koju nosimo. Spuštamo je na travu, na bok. Onda dolaze oni, kao dečki.
– Vadite joj jezik, govorim i polijevam je vodom po vratu. Dolazi sebi, a ja izlazim iz pameti. Od njih osam nitko je nije pazio. Nije ih bolila briga. On je to primijetio. Govori mi: Zovko, jebo te, nemoj.
– Kaj, nije joj nikaj, nije jela, popila je malo pive i izvrnula se – tješi me uz smijeh.


– Ma jebi se, kako je mogu pustiti? Pa da nas dvojica nismo sjedili tu i da je nisi ti skužio, mogla se ugušiti, govorim ljutito. Klipani su šutili.
– Jebi ga, zato smo mi tu – govori.
Popili smo još po jedan od tri Fruteka – piva. Platili smo ih 40 kuna. Novcem kojeg smo sami zaradili.
Otišli smo u Matičinu pitati policajku upaljač. Zapalili.
Ispušili.
Vratili smo se na klupu popiti pivo. On nije alkoholičar, neradnik. 

Netko će reći – jebi ga, nije imao sreće. Imao bi možda, da nije kao dečec otišao iz Zagreba u rat. Uostalom , kao i tisuće ljudi iz Zagreba. Zagreb je dao 10 brigada Hrvatske vojske i Tigrove. A nije morao. On nije morao pomoći toj curi, pokraj osam klipana koje nije bilo briga za svoju frendicu.  
Prije no što smo se razišli, otišli smo do njezine klupe i pitali je kako je, treba li joj pomoć. Jedan ljigavac je rekao da ne brinemo, da joj je mama liječnica. Pitao sam ih koliko je.


On me molio da idemo.
Oni su rekli – osam. Ja sam im rekao gledajući ih namršten: Na kurcu vas nosam. Oni su šutjeli. Najgore je što nisu osjećali sram. 


– Jebem te luda – govori mi on.
Sjeo sam na bicikl i krenuo. I mislio sam na njega. I na tisuće i tisuće takvih kao on, polomljenih noga, ruka, duša, koji nemaju novca pokopati roditelja, ali ne ostavljaju cure i dečke koji padnu kraj njih.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram