Moja priča o Kangalima. I o Željku Malnaru. I o poljskom zahodu.

Robert Valdec

Robert Valdec

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram
Moja privremena samica s opasnim čuvarom.

Moja priča o Kangalima. I o Željku Malnaru. I o poljskom zahodu.

Njašešće odlazim na mjesta gdje turisti ne odlaze i obično kad ia putujem tamo i domaći bježe. Puno sam reportaža napisao, snimio, fotografirao, objavio…, no o još puno više događaja s tih mojih putešestvija nisam nikada napisao, objavio. Iz raznih razloga: da ne bih nekog doveo u pogibelj ili zato jer sam znao da unatoč tome što istinitu priču s nekog mjesta i događaja mediji za koje sam radio ionako neće htjeti objaviti jer, takva im je uređivačka politika. No najviše je onih nikad objavljenih, pa čak nikad ispričanih priča i događaja koji naprosto nisu imali veze s temom, a dogodili su mi se. Preprivatne su naravi ili sam ih naprosto uskladištio negdje u kutku svoje glave, možda poneku ispričao prijateljima uz piće… I zaboravio. Ima ih na destke, stotine…

O Kangalima mi je prvi put pričao pokojni Malnar. Jedne lude noći u, također pokojnoj Altamiri.

Ovo je jedna od njih – priča o Kangalima – autohtonim psima koje zovu i Anatolijski ovčar, Turski ovčar, Karabaš…… Neki tvrde da je riječ o najopasnijoj pasmini pasa, legenda kaže kako je pasmina ‘stvorena’, definirana u 17.-om stoljeću, ‘otac’ joj je sultan Murat IV čiji je pas čuvar ubio lava koji mu je ušao na posjed negdje u Africi…  Vodio ga je sa sobom u vojne pohode, a jedan od njegove vrste je, legenda kaže, negdje u Turskoj, odlutao, križao se s lokalnim pastirskim psima i tako je nastala, tada nova, pasmina koju se koristilo, a koriste ih i danas, za čuvanje stada i posjeda od medvjeda i vukova. I dvonožnih uljeza.

Riječ je o zaista ogromnim psima, 70-ak kilograma teškim mrcinama koji narastu i do 80 cm u visinu. Od vukova, medvjeda ili razbojnika, svoje vlasnike, njihove posjede i stoku štite tako da uljeza naprosto zakolju. Brzo. Efikasno.

O tim sam psima prvi put slušao priče od svog pokojnog prijatelja Željka Malnara koji je bio njima impresioniran. Kasnije sam viđao neke primjerke te pasmine i doista su impresivni. No uglavnom u gradovima, gdje ih ljubitelji pasmine imaju za kućne ljubimce. Dakle, mirne, staložene, neagresivne pse. Može ih se ponekad susresti i na istanbulskim ulica, nisu zacijelo čistokrvni i iz neke od poznatih linija/područja, nisu namijenjeni svojoj prvobitno namjeni,  redom su kastrirani, mirni, čipirani (na uhu imaju prikvačenu oznaku), a komunalni redari ih redoviti hrane. Kangali su turski nacionalni ponos. Nešto kao što se i u Turkemistanu izuzetno ponose svom pasminom – srednje-azijskim ovčarom. Do te mjere da je njihov izvoz zabranjen, selekcija stroga, a njegov lik ovjekovječen je na poštanskim markama, novčanicama, čak je nedavno u glavnom gradu Turkenistana podignut šest metara visok zlatni kip tom psu.

Ali vraćam se kangalima…

Nedavno me na njih podsjetio prijatelj koji mašta da si nabavi jednog, a jedna prijateljica, obožavateljica pasmine čija je kuja, nažalost umrla prošle godine upravo je nedavno nabavila novu. Pa sam ih spojio. Ne znam trebam li naglašavati, obožavam pse, puno znam o njima, pasminama, karakteru pojedinih pasmina, njihovim karakteristikama, povijesti… Nažalost puno više teoretski nego iz prakse. No nadoknađujem. A i ljudi koji vole pse su mi draži od onih drugih. No na kangale i ovaj tekst nisam došao lutajući bespućima svih uspomena. Zapravo, tijek misli često mi je čudnovat, pa tako i ovaj put:

Rujan je, moj frend Tica i ja sjedimo na terasi lokala u Stubičkim toplicama i laprdamo kako je sve to neiskorišteni kapital – povijest, 16. stoljeće, Seljačka buna, Matija Gubec, muzej, Augustinčićev spomenik…

Pa se vraćamo u tu drugu polovicu 16. stoljeća, kemtstvo, Franju Tahija, bijedu, nepravdu…

  • Zapravo, daj zamisli kako su ljudi onda živjeli? Meso jeli samo na Uskrs i Božić, živjeli u onim malim hižicama sklupčani po desetak njih oko peći… Pa po zimi u noći kroz snijegom prekriveno dvorište do poljskog zahoda… Nije ni čudno da su na kraju popizdili i digli se ustanak protiv feudalaca… – lamentirao je moj Tica.
  • A tek Pravilo prve bračne noći… Pa samo zbog toga bih uzeo vile i sjekiru i sve te bane i špane… – prisjetih se Krležinih Balada.
  • Nego, kada si zadnji put uopće obavaljao ono što se inače obavlja na poljskom zahodu? – preokrene Ticu s Pravila prve bračne noći na konkretnije stvari.

Zamislimo se obadvojica kao da rješavamo logaritamske tablice…

  • Ja u JNA, čini mi se, na nekom terenu – prisjeti se on.

Sad se zamislim i ja. I sjetim se! I tu nađem ‘kopču’ s kangalima.

Pa da se nakon podužeg uvoda, vratim na konkretan događaj. Prije četiri, pet godina nešto sam radio na sjeveru Iraka, nevezano za ovu priču – rat protiv ISIL-a, Pešmerge . kurdski ratnici iz iračkog Kurdistana kojima u pomoć dolaze Kurdi iz zapadnog Irana, a pripremao sam se i za prelazak u Siriju preko Tigrisa. Kako sam imao tjedan dana ‘praznog hoda’, a i dobre veze tamo, riješio sam pokušati odraditi još jednu temu kao bonus – pronaći kontakte, ljude koji će me spojiti s ljudima koji znaju druge ljude, a ovi su u kontaktu s nekim drugima… I otići na sjever – sjeveroistok, na planinski lanac Qandil, gdje je tromeđa Iraka, Irana i Turske – nepristupačni, surovi planinski lanac gdje ‘vlada’ jedna od kurdskih frakcija PKK. Od većine država proglašeni su terorističkom organizacijom jer njihovi borci i ratnice gerilski ratuju protiv Turaka. Spuštaju se iz planina, udaraju, u pravilu, po vojnim i policijskim ciljevima i povlače se opet gore. A imaju ćelije raspršene i po svijetu. Njima je neprijatelj turska država. Kao što je iračkim Kurdima – Irak, onima iz Irana – Iran, sirijskim Kurdima – Sirija… Komplicirana priča, a zapravo i nevažna za temu.

Netko mi je rekao da se negdje, visoko u planinama, sakriva aktualni vođa PKK, zamjenik Abdulaha Ocalana, vođe PKK, koji doživotno robija zatočen u samici najčuvajnijeg turskog vojnog zatvora na jednom otočiću u Mramornom moru. Njegov zamjenik je također robijao desetljećima, sad je u bijegu, osuđivan na nekoliko smrtnih i doživotnih robija. U odsutnosti, naravno.

Ali, opet, ovo nije priča o kurdskim borcima, geopolitici, ratu, terorizmu…, ovo je moja osobna priča o psima Kangalima, pa da ne zamaram dalje one koji su imali strpljenja i volje pročitati sve ovo iznad. Inače, dugi uvod i, općenito, podugački tekst, pišem i da bih sam sebe uvjerio kako još uvijek ima ljudi koji mogu koncentrirano pročitati dugačak tekst, a ne samo par rečenica iz SMS poruke, da ih zanima to što pišem, a i da priču stavim na ovaj virtualni papir jer, možda mi se ‘izbriše s hard diska’. Ionako sam se tog događaja prisjetio posve slučajno, na kavi s prijateljem s kojim, uz ljubav prema psima, dijelim i još toga zajedničkog. A povod za prisjećanje nisu, napisah već, bili psi (on je vlasnik prekrasne kuje Samojeda i nagovaram ga već dugo da ju moj Psycho opali, pa ćemo imati zanimljivu štenad…), već, da oprostite – da budem konkretniji – sranje. Kako smo do te fiziološke potrebe došli već sam napisao – sjedili smo u Stubičkim toplicama, kraju Matije Gupca i nešto raspravljali o tom 16-om stoljeću, Seljačkoj buni, Gupčevoj lipi…, staroj hiži u kojoj je navodno rođen i o tome kako su ljudi ovdje živjeli u to doba. Malene drvene kućice prekrivene slamnatim krovovima, ognjište u sredini jedine prostorije u kojoj su mnogočlane obitelji spavale, kuhale… Jedino je zahod/toalet/WC/kenjara… iz razumljivih razloga bio dislociran negdje izvan kuće. I to ne klasični, s WC školjkom, naravno, već naprosto rupa za obavljanje nužde i ispod jama. Pa nas je to prebacilo na razgovor o takvim zahodima – čučavcima i o tome kada smo ga zadnji puta koristili… On davno, još dok je služio vojsku prije 40-ak godina. A ja se prisjetio kako je to bilo nedavno, prije par godina, u tim planinama Qandil, dok sam čekao susret s tim vođom PKK u nekoj kućici na osami u planinama, zaseoku u kojem žive tek dvije, tri obitelji. I kako sam se tada, da oprostite, tri puta usrao – jednom iz nužde, a druga dva puta od straha. I to pjevajući!

Dakle, nakon što mi je veza u Erbilu rekla da ujutro čekam na određenom mjestu u određeno vrijeme, obilato sam doručkovao u hotelu, ostavio ondje sve elektroničke naprave – kompjutor, mobitele, kamere…, jer tako mi je bilo naloženo iz sigurnosnih razloga. Posebno mobitel ni pod koju cijenu nisam smio imati sa sobom. Jedino s čim sam imao dozvolu zabilježiti činjenicu da sam dosita bio tamo bio je mali analogni fotoaparat koji ne odašilje nikakve signale.

Svoje prve kontakte dočekao sam na uglu dviju uličica. Nisam znao tko su, no oni su znali tko sam ja. Upao sam u njihovog starog Nissana i krenuo u nepoznato, na sjever. Njih dvojica nisu govorili ništa osim kurdskog (možda i arapski ili turski), a s tim jezicima baš i nisam vješt tako da smo uglavnom šutjeli. Vožnja u tišini satima na sjever. Prije check-pointa koji teritorij iračkog Kurdistana pod kontrolom legalnih vlasti dijeli od ‘divljeg’ planinskog područja koje je pod kontrolom gerilaca PKK, turskih i američkih i tko zna čijih dronova i povremenih eskadrila F-16 koji raketiraju ono što iz dronova djeluje sumnjivo, stali smo i ručali nekakav kebab. Pa nastavili u planine. Nakon još sat i pol vožnje zavojitim cesticama, stigli smo do nekog proplanka, uz potok. Tamo su mi samo rukama objasnili da izađem i čekam ispod krošnje nekog drveta i da će netko drugi doći po mene. Ostavili me i otišli. Žubor planinskog potočića, cvrkutanje ptica, vedro nebo i svježi planinski zrak… Predivno. Doduše i malo zajebano, ako ne znaš gdje si, ako ne znaš koga čekaš i hoće li taj netko uopće doći i ako ne dođe kako ćeš dalje jer su te ovi prethodni izmuvali vožnjom namjerno kako ne bi zapamtio put. Minute su prolazile kao dani. Razmišljao sam…, ako nitko ne dođe kada se krene mračiti, odredim pravac jug, jugozapad, po zalasku sunca, pa hodaj starče dok ide… Noću ti put pokazuju zvijezde, u svitanje opet sunce… Pa ću stići. Negdje. Nekad. Možda.

No nakon sat vremena prvo tih zvuk motora, pa sve glasniji. Makadamom poskaće stari terenac, Mitsubishi s tvrdim sjedalima. Što ću zorno naučiti. Uparkirava ispod krošnje. Vozač natuca engleski, suvozač koji je i glavni u priči baš i ne. Objašnjava mi da ćemo pričekati neko vrijeme i pokazuje prstom prema nebu, pa na uho. Osluškujuem pa shvaćam. Poput zujanja pčele. Iznad nas kruži turski dron. Pa moramo čekati dok posnimi područje na kojem se nalazimo i ode ‘obrađivati drugi dio. Jer snimi li nas, ubrzo bi se iznad moglo stvoriti nekoliko F-16 s ne najboljim namjerama ili bi izravno oz drona dolepršalo nešto nakon čega bi od mene ostala samo uspomena. Ako bi me se netko uopće sjetio. Pčela je zašutjela, uskačemo u terenac, pa planinskim kamenitim putem dalje. Negdje. Već se smračilo kada smo stigli na prvo odredište, kod privremenog domaćina gdje ću prenoćiti. Upoznaju me s kućedomaćinom i odlaze. Doći će rano ujutro.

E sad… Tu dolazim na Matiju Gupca i njegovo doba. Kuća je nešto veća, obitelj brojna. Za mene je rezervirana jedna prostorija u kojoj, osim tepiha po podovima, dvije dekice i malenog prozora nema ničeg drugog. Tu ću prespavati. Zovu me u zajedničku prostoriju – kuhinju, na večeru. Sjedamo svi na pod, nas sedmero, osmero, na tepih, u krug, unutra velika zdjela s kuhanim prosom pomiješanim s nešto povrća, nešto poput arapskog kus-kusa, i oval s raskomadanim pečenim piletom. Jednim. Uzimam mali komadić piletine, rukama, poput ostalih, vadim kus-kus iz zdjele… Ukusno. I zasitno. Nakon večere domaćin mi baterijskom svjetiljkom s ulaza pokazuje na poljski zahod u dvorištu, udaljen tridesetak metara od kuće, zlu ne trebalo. Razilazimo se, ostajem sam na svom podu, tepihu, pokriven dekicama, pod glavu stavio torbu… I onda je probava proradila. I obilni doručak i kebabi i kus-kus…svi su odjednom poželjeli napustiti moje lijepo tijelo. Dakle, na kenjaru. Ali kako? Vani je mrak, nebo je doduše vedro, prepuno zvijezda. Nemam bateriju, nemam, naravno ni mobitel kojim bi si osvjetljavao put. No nekako se uspijevam došetati do sklepane izbe, metar sa metar. Na podu rupa, pokraj plastični bokal s vodom. Nema, jasno, toalet papira. Sve to vidim osvjetljujući plamenom upaljača. Uđem, zatvaram vrata, zapalim cigaretu i zauzimam položaj. Kreće istovar. Cigareta je dogorila, vadim drugu, noge utrnule od čučanja. No ispraznih se. Sad razmišljam kako izvesti higijenski obred s vodom, bez papira. I u tom trenutku čujem kako se netko mota oko poljskog zahoda. Glasno se nakašljem, kako bi taj netko shvatio da je zauzeto. Shvatio je i bez toga. Naslanja se, gurka vrata, čujem disanje, a potom tiho režanje. I sjetim se pokojnog Malnara:

‘Mali, ti Kangali su čudo. Na osamljenim ih imanjima u sumrak puštaju da slobodno šeću i čuvaju posjed. Nema šanse da se vuk, medvjed ili nepoznati čovjek približi kući. Rastrgaju u sekundi…’, pričao mi je Cico jedne noći u ‘Altamiri’ detalje svojih pustolovina. U ta sam vremena bio, hajde, pomalo sumnjičav prema njegovim pričama. Svi se mi muški ponekad volimo malo i pohvaliti svojom hrabrošću, često malo i nakitimo. Cico nije kitio. Ovaj put.

‘E moj Valdec, idiote. Nakon svega, skončati ćeš u smrdljivom poljskom zahodu negdje u planinama, a ne znaš ni u kojoj si državi – Turskoj, Iraku ili Iranu… I to ne od metka, rakete nego će te u vječna lovišta odnijeti pas u zubima! I to usranog!’, pomislih, pa istog trenutka krene drugi nalet iz mene. Čega više, pojma nemam. Grozničavo razmatram novonastalu situaciju: u poljskom sam zahodu metar s metar. Van ne mogu jer će me pas zaklati. Nisam član obitelji, stranac, dakle, za njega – uljez. Morati ću tu provesti cijelu noć, do jutra, dok se kućedomaćini ne probude. Ili… Drugi je nalet završio. Perem se, navlaćim hlaće i laskam sam sebi jer nisam uzeo samo jednu cigaretu sa sobom na zahod već cijelu kutiju. Ovaj vani shvaća da se nešto zbiva pa se krenuo naslanjati na vrata. Po intenzitetu, teži je nego Jacques Houdek. Nadrapao sam, kako god okreneš. Srećom, vrata se otvaraju prema van, pa ih ne može provaliti. Ili može?

Pušim, razgibavam utrnule noge i očajavam moleći u sebi da se nekom od ukućana također prisere pa me spasi. Nakon pola sata tijekom kojih ovaj vani samo njuška i grebucka po vratima, odlučujem ih mrvicu odškrinuti, da bar vidim kako izgleda moj vjerojatni egzekutor. Bolje da nisam. Osjetio je moju namjeru, podigao se na zadnje noge i hoće i on pogledati svoju žrtvu. Crna njuška s iskeženim zubima gleda me – odozgo! Kad se uspravio, bio je viši od mene! Kangal žuti, s crnom njuškom, tiho reži i gleda me kroz prorez na vratima. On gleda mene – ja njega. Pa kreće treći udar. Zatvaram vrata, spuštam hlaće i opet u čučeći položaj. Zacijelo su iz mene sada već izlazili zaostali ostatci SDO konzervi još iz JNA.

Očajan sam. Tek je 21.30. Sviće oko 7 sati ujutro… Devet i pol sati u ovoj kenjari. Ako mi ovaj vani ne razvali vrata ili ako ne stisne prije nekog od domaćina…

Pokušavam uspostaviti komunikaciju s njim. ‘Dobar pas, dobaaar… Znaš, ja obožavam pse. Posebno Kangale… Možda znaš Željka Malnara? To mi je prijatelj, on isto obožava Kangale…’. Prestao je režati. No navirujem se i vidim da leži ispred vrata. I sluša. Pričam i dalje uvlakački, kao da sam član uprave Večernjaka koji je došao u Klagenfurt, pa razgovara s portirom na ulazu u sjedište Styrie. Nakon nekog vremena mijenjam taktiku. Možda je muzikalan? Da mu nešto zapjevam? Ne pada mi na pamet ništa prigodno… Pa krenem sa dječjom pjesmicom ‘Zeko i potočić’. Potiho.

‘U jednoj zimskoj noći, tam gdje je visok brijeg, smrznuo se potočić i prekrio ga snijeg…. A jedan mali zeko, taj potok traži svud, gdje je kud je nestao? To njemu tišti grud…’. Reakcija je vani, izgleda, dobra. Ovaj se škicam kroz prorez, izvrnuo na bok, maše repom…

‘I plače, plače zeko mlad, za potočićem tim, žali, žali zeko mlad, žali srcem svim…’, pjevušim dalje kao navijen. Ne prestajući, otvaram polako vrata. Mrcina se meškolji, izvrće na leđa, oslobađa vrata… Ne prestajući pjevušiti guram oprezno ruku van. Lijevu. Dešnjak sam, pa će mi ova desna još možda trebati. Ne reagira negativno. Naprotiv. Kao da se namješta da ga počeškam po trbuhu. Pažljivo počinjem. Vidim, paše mu. Još malo otvaram vrata, češkam zvijer po trbuhu, pa polako po šapama… Već okuražen, pogladim ga i po glavi. On diže glavu, pomislih, sad je ili-ili. Ili će mi odgristi šaku ili ju liznuti. Nije ju odgrizao. Oblizuje mi ruku, umiljava se. A ja sad već ohrabren nastavljam:

‘I tužan misli zeko, gdje je potok taj, moža laste slijedi on u dalek južni kraj…’, pjevušeći skroz otvaram vrata i mazim najvećeg psa kojeg sam vidio u životu, a on se umiljava kao mačka. Izlazim, mazim ga, gladim… Sad smo već prijatelji. Krećem polako prema kući. On se diže i hoda mi uz nogu trljajući se i umiljavajući se, ja ga gladim po glavi, češkam vrat, hodajući uspravno, ne moram se ni saginjati, toliki je. Dolazimo pred kuću.

‘Odoh ja sad malo odspavati stari moj, a ti nas čuvaj…’, govorim mu. Kao da shvaća, tužno me gleda i gura glavu na još maženja. A ja sam se, zapravo, od svega potpuno razbudio, više mi se i ne spava. Sjedam na klupicu ispred kuće, palim cigaretu, a Cico, kako sam mu sam nadjenuo ime po Malnaru, spušta mi glavu u krilo, umiljava se… Pričam mu tiho. Blebećem o svemu i svačemu. O svom životu, pričam mu stvari koje inače nikome nikada nisam niti neću reći. Ionako će ih posve sigurno zadržati za sebe. Prolaze minute, sati, Cico i ja sjedimo, ja pušim i pričam, on sluša i umiljava se. U jednom trenutku se trzne i ustane. Osluškujem, možda netko dolazi? No ne čujem ništa. Gledam na sat, već je skoro pola četiri ujutro. Cico stoji pokraj mene i zagleda se u ulazna vrata. Tek tada čujem kako netko unutra hoda, a kroz prorez vidim svjetlo baterijske svjetiljke. Kangal stoji, stisnuo se uz mene, gotovo smo glava uz glavu. Vrata se otvaraju i izlazi domaćin kojeg, kada je ugledao scenu ispred kuće skoro stresao infarkt. Bio je uvjeren da me je njegov Kangal žvače. No on mi je liznuo lice i priljubio se bliže meni. Gazda kuće tek tada shvaća o čemu se radi. Razvlači osmijeh od uha do uha vrteći glavom u nevjerici. Odlazi do poljskog zahoda obaviti nuždu i vraća se. Prolazi pokraj nas dvojice koji i dalje sjedimo i mazimo se, još uvijek u šoku i ulazi u kuću.

Sjedio sam vani do svitanja. Za vrijeme ispijanja jutarnjeg čaja, cijela obitelj gledala me je s neopisivim poštovanjem, a ja se držao skromno, a ponosan kao paun…

Eto, to je moja priča o Kangalima. Nisam siguran da ju je puno vas imalo strpljenja iščitati do kraja, no naprosto, krenuo sam napisati kratak status, pa se razvuklo. Biti će ih još…

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram