NORMABEL.COM S BUGARSKIM ‘LOVCEM NA MIGRANTE’

Robert Valdec

Robert Valdec

'Nismo nikakva paravojska nego Nevladina udruga'
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

‘A u ratu, kao u ratu… Streljivo, votka i cigarete na cijeni…’, grmi iz zvučnika luksuznog Mercedesa AMG pjesma ruske grupe ‘Lyube’, dok ludom brzinom jurimo ulicama Jambola, bugarskog grada u blizini turske granice. Za volanom je Dinko Valev, 33-godišnjak koji za sebe tvrdi da je uspješan poduzetnik, obiteljski čovjek i bugarski patriot.

‘Da, pisali su svašta o meni, posebno neki britanski mediji, nazivali me gangsterom, nacistom, islamofobom… No najčešće me nazivaju ‘Lovac na migrante”, priča Dinko dok jurimo prema restoranu u kojem ćemo nešto prezalogajiti s društvom prije ‘odlaska na teren’.

Ekipa portala normabel.com u svom obilasku graničnih područja Turske s Grčkom i Bugarskom, gdje se još uvijek pod okriljem pandemije COVID-19 odigrava drama – prebacivanje ilegalnih migranata iz Turske na teritorij Europske unije – osim granice s Grčkom, boravila je i u bugarskom pograničnom gradu Svilengradu. Tamo nikakvih pokušaja ‘proboja’ granice nismo zamijetili, a lokalni su nam novinari objasnili kako su dva glavna razloga – prvi je dogovor, o kojem se još uvijek ne zna ništa, između turskog predsjednika Erdogana i bugarskog Borisova. No drugi, možda i značajniji, objasnili su nam, su civilne, paramilitarističke ophodnje s bugarske strane koje s ilegalnim migrantima nisu nimalo nježne.

‘Vjerujte, oni bi svi radije da ih uhiti policija ili vojska, nego civili. A posebno Dinko Valev i njegovi iz Jambola!’


Nije nam trebalo dva puta reći. U roku od sat i pol već smo na vezi imali Dinka Valeva u Jambolu i već sutradan s njim i njegovim prijateljima sjedili u luksuznom Jambolskom restoranu.

‘On je sam napravio ono što cijela Europska unija nije bila u stanju. Očistio je i zatvorio bugarsku granicu za ilegalne migrante’, priča ponosno jedan njegov suradnik.

‘Počelo je, zapravo, prije četiri, pet godina. Naprosto, živim ovdje, smatram se uglednim pripadnikom ovog društva, patriot sam, poštujem zakone, a i ilegalni prelazak državne granice kazneno je djelo. Posebice ako je riječ o potencijalnim teroristima’, započeo je.

Njegov ‘core bussines’ zapravo je trgovina rabljenim djelovima za kamione, autobuse i automobile. Vlasnik je četiri velika odlagališta, njegove vučne službe iz cijele Bugarske dovlače razbijene ili pokvarene kamione, šlepere, autobuse, mehaničari ih rastavljaju i ispravni dijelovi idu dalje u prodaju. Ostalo se prerađuje kao metalni otpad.

‘Svoj prvi milijun sam zaradio kada mi je bilo 23 godine’, kaže dodajući kako je laž da od bugarske države dobiva novac po uhićenom ilegalcu.

‘Ne treba mi njihov novac, imam dovoljno svog’, smije se…

Zapravo, sve je krenulo, priča, kada ga je skupina ilegalnih migranata napala s namjerom da mu otme vozilo. Tada se rodila ideja o ‘građanskom čuvanju’ granice.

Početna logistika je bila već tu – njegova odlagališta-spremišta razbijenih šlepera i ostalih vozila, njih četiri, s pripadajućim radionicama i halama, svako veličine nekoliko nogometnih igrališta smještena su izvan grada, upravo prema graničnom području. Terenci, četverokotači…, ljudi koji rade za njega, a kao bivši sportaš – majstor borilačkih vještina, imao je i širog krug prijatelja slične provinijencije.

‘Od početka su mi moji sugrađani, ali i veliki dio bugarske javnosti, pružile podršku… I tako je krenulo’, smije se i nastavlja:

‘Uz sve ostalo, danas raspolažem s četiri oklopna transportera, vojnim helikopterom, dronovima… U slučaju potrebe, mogu mobilizirati oko 1.500 ljudi koji žive uz granicu, a tu je i ‘grupa za brze intervencije’, nabraja i naglašava:

‘Nije nam namjera nikome učiniti ništa nažao. Naprosto, potencijalne ilegalne migrante na taj način odvraćamo od ilegalnog ulaska na naš državni teritorij, a ukoliko se provuku, zadržavamo ih do dolaska policije. Ne radimo ništa protuzakonito’, kaže. Iako se, na primjer, bugarski Helsinški komitet za ljudska prava s time ne slaže i podigli su brojne prijave protiv njega. Tu su i standardne ‘nevladine udruge’, liberalni mainstream mediji…

Pa dobro, zapravo se, na temelju svega što ste nam rekli može zaključiti da je riječ o, nazovimo je, ilegalnoj paravojsci?

‘Ne. Mi smo nevladina udruga. Naprosto, udruga građana zabrinutih za sigurnost svoje države, njenog teritorija i stanovništva’.

‘Nije stvar uopće u broju vraćenih ili uhvaćenih ilegalaca već u činjenici da su oni umreženi putem svojih društvenih mreža i kada se pročulo za ‘zlog Dinka’, većina njih odustaje od prelaska u Bugarsku i skreće prema Grčkoj. Dakle, više je to stvar PR-a’, objašnjava jedan Dinkov prijatelj.

No, ipak, nakon svih tih prijava, protesta nevladinih udruga, ali i nekih zapadnoeuropskih veleposlanstava, kako to da te policija ne sankcionira’, pitamo ga.

‘Zbog čega? Ja sam patriot. Branim svoju domovinu i slavenske zemlje od invazije ilegalnih migranata. Migratana, ponavljam, jer nije tu riječ o ratnim izbjeglicama. Najmanje je Sirijaca. Uglavnom je riječ o Afganistancima, Pakistancima, Somalijcima, Sudancima, Irancima… ‘.

‘Glavu Dinka Valeva ISIL je službeno ucijenio na 50.000 eura!’, opet kaže Dinkov prijatelj dok ga ovaj pokušava ušutlati:

’50.000 eura. Samo. Sram me je to i pričati. Pa moj jedan Mercedes vrijedi više…’, skrušeno kaže, pa prasne u smijeh:

‘Ma to je više izraz frustacije… O tome raspravljaju na svojim društvenim mrežama…’.

Ručak je gotov, sjedamo u Dinkov AMG, pa jurimo u obilazak njegovih odlagališta, a želimo se i osobno uvjeriti u postojanje oklopnjaka, način ophodnje granice…

Nakon pola sata stižemo na prvo veliko odlagalište gdje se Valev odmah uhvatio posla na dizalici kako bi pomogao radnicima.

‘Prvo, posao, tek onda zadovoljstvo’, smije se dok vješto dizalicom premješta velike kontejnere-spremišta po odlagalištu.

Nakon toga, odlazimo do oklopnjaka koji je trenutno još na remontu. Nabavio ih je kaže kao ‘staro željezo’, otpisanu i neupotrebljivu vojnu opremu, te postepeno doveo u ‘civilnu’ funkciju. Ostali, koji su u funkciji, razmješteni su na ‘drugim lokacijama’. Spremni za upotrebu.

‘A sad vam spremam poseban doživljaj: off road do granice, ali sa starom isluženom Ladom 1500 iz 70-ih godina. Da ne uništavamo bolja vozila, a i ovoj Ladi vjerujem isto kao i svom Mercedesu’, smije se.

Ukrcavamo se u podrtinu koja uspije zapaliti tek iz trećeg pokušaja i sumnjičavo procjenjujemo može li ta ‘kutija hrđavog lima’ uopće napraviti kilometar, dva… Prevarili smo se. ‘Kutija’ je pojurila, skrenula s makadamskog puta u polje, pa kroz polja i njive, kroz šipražja, ludom nas brzinom poput poludjelog tenka provela zacijelo jednom od najluđih vožnji u životu.

Nakon 30-ak kilometara, napokon, sretni što smo cijeli i živi, vratili smo se na odlagalište. I ustanovili da nas je Lada na odredište dovela, doslovno, na samo jednom cijelom kotaču – ostala tri bila su potpuno uništena.

Premještanje u Mercedes AMG izgledalo je doista kao iz filma ‘Povratak u budućnost’.

Jurnjava natrag do Jambola i brzo opraštanje s Dinkom Valevim. Mora juriti do Varne gdje se razbio nekakav šleper, pa da ga stignu natovariti i dovući do odlagališta dok je danjeg svjetla.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram