OPREZ – EPIDEMIJU I POTRES KORISTE KRIMINALCI KOJI NE PREŽU NI PRED ČIM!

Robert Valdec

Robert Valdec

Željeli maskirani upasti u kuću i opljačkati bračni par predstavljajući se kao inspektori Civilne zaštite!
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Razoran potres koji je u nedjelju ujutro stresao zagrebačko područje, uz epidemiju koronavirusa koja je ljude ionako prisilno zatvorila u kuće i ograničila im kretanje, mnoge je Zagrepčane koji imaju vikendice u okolici grada ili negdje dalje, na moru, nagnao da nesigurne zagrebačke zgrade i gužvu zamijene odlaskom u svoje ‘kućice za odmor’.

A potres u pravilu ne dolazi sam, uvijek postoji opasnost od novih udara, rušenja zgrada, uništavanja imovine, pucanja vodovodnih cijevi… Stoga su oni, koji su mogli, pokupili iz svojih stanova sve vrijedno – novac, nakit, računala za komunikaciju, neki su i podigli gotovinu s računa kako bi bili sigurni da će imati dovoljno novaca kod sebe ako se prisilni boravak u vikendici razvuče, a zbog izvanrednih situacija zakaže i platni sustav…

I nije trebalo dugo lešinarima da zbroje dva i dva.

‘Bilo je oko ponoći. Žena, još istraumatizirana od potresa koji nas je temeljito protresao, polupavši staklo po kući, televizor, hladnjak, zidovi su raspucali…, noćila je dolje, na kauču u dnevnom boravku i još uvijek gledatala TV, a ja sam na katu, u spavaćoj sobi, uz upaljeno svjetlo čitao knjigu’, priča mi prijatelj, zagrebački poduzetnik koji je zbog pandemije COVID-19 prvo bio prisiljen zatvoriti svoje trgovine i zaposlenike poslati kući, a nakon potresa koji je oštetio zgradu u kojoj živi u Zagrebu, skupa sa ženom otišao do daljnjega živjeti u vikendicu, malenu, simpatičnu kuću na pitomim zagorskim ‘bregima’, kod Gornje Stubice.

‘Kućica je na vrhu jednog brijega, na osami, najbliža je od naše udaljena 500-tinjak metara, no i to je vikend kuća u kojoj nitko ne živi. Automobil mi je parkiran u dvorištu, iz daleka se vide svjetla, dakle svakom je jasno da smo unutra’, nastavlja, još uvijek razmišljajući što se sve moglo dogoditi da je bio manje snalažljiv.

‘U jednom trenutku čuo sam tihi zvuk motora automobila, a zatim razgovor u svom dvorištu. Pogledao sam kroz prozor i vidio nekoliko ljudi, s kapama na glavama i maskama preko lica koji su prilazili ulaznim vratima. Krenuo sam se odjevati, kada se začulo udaranje po vratima! U posljednji sam čas doviknuo ženi da ne otvara i izašao na prozor. Tip, sa šilt kapom nabijenom nisko na čelo i maskom preko lica i rukavicama na rukama stajao je pred vratima, iza njega još dvojica slično odjevenih’.

Pitao ih je s prozora, što trebaju. Mrtav – hladan ovaj glavni je rekao kako su oni inspektori, kako provjeravaju tko krši pravila, a po tablicama vide da on ima prebivalište u Zagrebu, a vikendica je na području Krapinsko-zagorske županije. Te da su došli provjeriti njihove dokumente.

‘Sreća, pa još nisam zaspao, dakle nisu me probudili iz sna, nespremnog, jer bi im možda i otvorio vrata. Prilično sam im bezobrazno odgovorio da nikakvu inspekciju u ponoć ne puštam u kuću i da iz ovih stopa zovem policiju, istovremeno utipkavajući u mobitel 112’, nastavio je.

Kada su shvatili da on doista i zove policiju i kada je započeo razgovor s dežurnim operaterom, jednostavno su odšetali iz dvorišta, sjeli u svoj auto koji su ostavili dalje, kako ga on ne bi vidio, a nadzorne kamere snimile, te otišli.

‘Policija je došla za dvadesetak minuta, dečki su se doista požurili budući da su bili prisiljeni krenuti iz petnaestak kilometara udaljenog mjesta gdje su upravo dovršili jednu intervenciju. Sastavili zapisnik, no bojim se da će od svega biti slabe koristi – tipovi, ja sam vidio samo trojicu, no mislim da ih je bilo još, bili su zamaskirani, bila je noć, a auto im je bio udaljen tako da nisam vidio ni boju ni o kojem se autu radi, a kamoli registarske tablice’, zaključio je.

Krenuli smo potom razmatrati moguće scenarije. Onaj o nekakvoj ‘pravoj’ inspekciji odmah se pokazao besmislenim. Ponoć, civilna odječa, nisu pokazali nikakve dokumente, a na spomen policije odmah su pobjegli. Dakle, riječ je očito bila o puno gorem scenariju. Maksirana trojica, četvorica ili čak petorica, dolaze do kuće-vikendice na osami. Automobil parkiran ispred je noviji, više srednje klase. Registracija je zagrebačka, dakle ne lokalna, prema tome riječ je o ljudima koji su se sklonili u svoju vikendicu od potresa u Zagrebu. Jesu li znali tko je u kući ili ne za priču i nije toliko bitno. Bitno i zastrašujuće je to – što bi se dogodilo da je prijatelj, recimo, zadrijemao, a žena otvorila vrata? U ‘dobrom’ scenariju – batine, vezanje, pa opet batine da bi doznali gdje je novac, nakit, vrijednije stvari. Potom bankovne kartice. Pa ‘izvlačenje’ PIN-a batinama. Potom dvojica, s karticama odlaze, druga dvojica ostaju u kući i cijelo su vrijeme na vezi mobitelima. Obilaze bankomate u obližnjim mjestima i prazne račune, a ukoliko je PIN pogrešan, ureduju ovi koji su ostali u kući. Zacijelo su pripremili načine kako izvući ispravan PIN. A niti jedan koji smo razmatrali ne zvuči lijepo. Potom se vraćaju s džepovima napunjenim novcem iz bankomata, iz kuće iznose sve što se može unovčiti i, u najboljem slučaju, ostavljaju bračni par prebijen i vezan na podu. I odlaze. I sa svojim i sa prijateljevim automobilom. U najgorem… ‘Mrtva usta ne govore’.

‘Da, to je izgleda ‘modus operandi’ prilagođen novonastaloj situaciji’, kaže mi znanac iz policije, iskusan kriminalist, nakon što sam mu ispričao priču. Ovo nije i prvi slučaj za koji sam čuo, a bojim se, niti posljednji. Drugi je način da, oni manje brutalni, odabiru starije ljude i pod krinkom nekakve ‘sanitarne inspekcije’ i ‘kontrole zbog epidemije’, prikupljaju njihove osobne podatke, pa s njima sklapaju ugovore s telefonskim kompanijama, uzimaju skupe uređaje, ako uzmu dokumente ‘na provjeru’ podižu i kredite…

Postavljam mu, hipotetičko pitanje:

‘Trenutno sam sam, kuća mi, namjerno, strateški tako smještena da se nitko neopažen ne može primaći, a tu su i tehnička zaštita koja bi ih snimila i po mrklom mraku. Tu je i pas koji i nije primjer umiljatosti. No što da se unatoč svemu slični tipovi odvaže na takav sličan poduhvat, neopaženo priđu, pređu sve tehničke zapreke, na neki način neutraliziraju psa, te nekako uđu u kuću. Moja posljednja ‘linija obrane’ jest tehničke naravi, nije nimalo tiha, ali je zato prilično ubojita. A zakaže li, što se nikada nije dogodilo do sada, ima toga još…’.

‘U tom slučaju si, prijatelju, u najboljem slučaju, bar četiri, pet godina u ‘izolaciji’. No ne zbog koronavirusa, nego prekoračenja nužne obrane. I ne u bolnici nego u zatvoru. Zakon kod nas je, takav, kakav je. Čovjeku su u Zagrebu trojica maskiranih provalili u kuću. Razvalili vrata! Upali u spavaću sobu u kojoj je u krevetu ležao sa ženom, a u dječjem krevetiću pokraj spavala je mala kći. Srećom, i on je imao u ladici noćnog ormarića legalno oružje. I tanak san. Dvojicu je ranio, jednog ubio. Još je u zatvoru jer nije uspio na sudu dokazati kako je postupio u nužnoj obrani!’

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram