Robert Valdec

Robert Valdec

I sada, dok završavam ovo pismo, odzvanjaju mi tvoje riječi: 'Robert, nije mene strah, nije mi žao umrijeti. Ali..., drži me to kaj me zanima kaj bu bilo!' Vjeruj stari moj, da si znao, razočarao bi se. Nisi ništa propustio.
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Nema u ovom teksu politike, migranata, korupcijskih afera, cjepiva, lockdown-a, neprincijelnih koalicija i netransparentnih natječaja za koncesije koje dobivaju čudnovate strane multinacionalne kompanije za otimanje naših prirodnih bogatstava…, nema mainstream prevara, razotkrivanja propagande mašinerije, NGO mafije, ratova…
Ovo je posve osoban tekst, pismo, koje, zapravo, pišem već 40-ak dana odgađajući objavu, mijenjajući ga, brišući iz njega konkretna imena koja bi se mogla naći povrijeđena nekim činjenicama iz njega, pa sam ih sukladno savjetima odvjetnika, izbjegao spomenuti da ih naglo ne bi ‘zaboljela duša’. Za koju iskreno sumnjam da ju imaju.

Juraj Gašparovič Jura. Snimljeno kod mene u stanu na Trešnjevci.


Ovo je pismo tebi i o tebi, mom prijatelju Juri. Pismo koje sad čitaš na nekom boljem mjestu. A nadam se da će ga pročitati i posjetitelji portala koji razni uporno nastoje ‘ubiti’.
Jer, isto tako to bi mogao biti tekst o mnogim našim starijim sugrađanima prema kojima se društvo uglavnom odnosi kao prema ‘opterećenju mirovinskih fondova’, onima koji zauzimaju red u ambulanti, trgovini, sjedalice u tramvajima…
Juraj Gašparović Jura, a zvali su te i Gašo, bio si, jesi zapravo još uvijek i uvijek ćeš i ostati, moj prijatelj. Jedan od rijetkih. Napisao sam prvo ‘bio’ jer te više nema ovdje. Umro si 09. siječnja, na Odjelu kardiologije 1, u sobi 6, KB Dubrava.

Kada je tvoje tijelo sahranjeno, nitko od nas, tvojih prijatelja, susjeda, ljudi s kojima je bio blizak, zapravo, ne zna sa sigurnošću. Kako je tog 09. siječnja bila subota, pretpostavljam da su te zakopali tek u utorak ili srijedu. Tako da bi danas mogao biti otprilike 40. dan od tvoje sahrane, dan na koji po Bibliji, pokojnikova duša dolazi pred lice Svevišnjega nakon što se oprostila sa svima koji su ostali iza nje na ovom svijetu. Pa se tako, danas i ja, simbolično, ovim tekstom opraštam s tobom.

Posljednje počivalište mog Jure. Uklesali su mu ime dok je još bio živ. I naravno, uredili sebi smještaj za koji se nadam da će ga iskoristiti što prije


Jura, ti rođeni Zagrepčanec, Trešnjevčanin, nekada moj susjed, i svakodnevni sugovornik, svoje posljednje dane, tjedne, mjesece…, patio si užasno, proživio ih onako kako nitko nije zaslužio. Zahvaljujući pohlepnim, pokvarenim ljudima. I ovo je moje pismo/tekst zapravo, na neki način i pranje moje nečiste savjesti jer, možda, nisam napravio baš sve što sam mogao da spriječim ovakav tvoj kraj, sva ta mučenja i poniženja. Neću se, znam, zbog toga iskupiti, no možda mi bude ipak malo lakše.
Upoznali smo se prije više od dvadeset godina. Spojio nas je, danas nažalost također pokojni prijatelj, Zvonko Špišić, jedan od najzagrebačkijih pjesnika, šansonjera, glazbenika… Također Trešnjevčanin od glave do pete. Kao i ti. Kao, uostalom, i drugi ‘stari dečki’ s kojima smo subotom prije podne na našem tradicionalnom okupljalištu – terasi kioska-birtije na Trešnjevačkom placu, znali zasjesti satima. Upijao sam vaše priče. Svi ste mi po godinama mogli biti, u najmanju ruku, očevi. Volio sam ta druženja, svaki bih put naučio nešto od vas, ‘vijeća staraca’ koji ste junački borili sa zubom vremena. Općenito, uvijek sam volio slušati starije od sebe, poštivao vaše iskustvo i trudio se saznati, naučiti, što više. Tih 2000-tih živio sam u svojoj ‘gajbici’, stančiću na 11-om katu nebodera na Trešnjevci, tramvajsku stanicu prije Remize, točno preko puta naselja starih ‘gradskih’ kućeraka sagrađenih za gradsku sirotinju.

Jedan od naših subotnjih ručkova na Trešnjevci

Kućice su okruživale veće zgrade koje su nekada bile vojarne, pa vojne bolnice, a po dolasku partizana u Zagreb stratište ranjenih i bolesnih hrvatskih vojnika koji su bili preslabi za povlaćenje pred novom vlašću. U jednoj od tih malih kućica, zapravo jednom njenom dijelu, živio si i ti. U dvadesetak četvornih metara bila je smještena kuhinjica, malena kupaonica i dnevni boravak/spavaona pretrpana knjigama, arhivom, uspomenama… Tu je bio i radni stol i na njemu računalo na kojem smo učili kako se služiti programima, surfati po internetu…, otvorili smo ti i facebook profi
Nakon tih subotnjih druženja na placu, nas mo dvojica obično skupa odpješačili Ozaljskom do ‘našeg’ čoška. Tu bi nastavljali druženje – kuhali ručak ili kod mene ili kod tebe, pričali… Iako si tada već prevalio 70-u, bio si znatiželjan kao dječak, žedan znanja, informacija… Upisao si se čak na tečaj novinarstva u Pučkom otvorenom učilištu, pisao tekstove o starom Zagrebu za časopis ‘Treća mladost’ dajući mi čak neke od njih prethodno na čitanje… Unaprijedio me za ‘svog neovisnog novinarskog mentora’, čak me jednom pozvao da održim predavanje ‘tvojoj’ novinarskoj grupi na Učilištu. A mogu se pohvaliti i tekstom koji si za svoj časopis napisao o meni…

Jedan od tvojih brojnih tekstova posvetio si i meni…


Družili smo se tako godinama, vodili rasprave o književnosti, novinarstvu, povijesti, brusili politiku, razmjenjivali recepte, kuhali, nekad kod tebe, nekad kod mene…, no prije desetak godina ja sam, zbog nekih razloga koji ne spadaju u ovu priču, a ti ih znaš, odselio iz svog Zagreba, sa svoje Trešnjevke.
Naši su se susreti prorijedili, sveli su se tek na nekoliko puta mjesečno, no čuli bi se gotovo svakodnevno telefonom. Koristio si sva čuda koja ti je moderna tehnologija pružala – facebook, messenger, whatsapp… Da mi nisi objasnio, ni danas ne bih zacijelo znao da postoji i ‘video call’. Kada bih se vraćao s nekog dalekog puta, obavezno bih navratio s bocom nečega – ruske votke, sirijskog Araka, grčkog Ouza, boce francuskog vina…, pa bi uz čašicu prepričavali doživljaje. Sve te je zanimalo… Zapravo, ti su mi naši razgovori uvelike pomagali da ta svoja putovanja sagledavam iz nekog drugog kuta. Zanimale su te svakodnevne stvari – što jedu, piju, kakvi su im običaji… Nešto što bi mi se, bez tih tvojih pitanja činilo banalnim, nečim što se podrazumijeva bez objašnjavanja…
Za uzvrat, znao si mi pričati epizode iz svog burnog života – roditeljima, mladosti na zagrebačkim ulicama, razdoblju života u Njemačkoj, o restoranu koji si ondje imao, sudskim procesima na koje si bio pozivan kao prevodilac i anegdota s gastarbajterima s ovih područja…, o svojoj obitelji… I, nadasve, o nostalgiji za Zagrebom, za Trešnjevkom koja te dovukla natrag ovdje. U kućerak na uglu Selske i Ozaljske, taman da budeš uz majku u njenoj starosti i da ju dostojno ispratiš do njenog posljednjeg počivališta na Mirogoju.

Ponekad bi nam se pridružio i Karlek, stari zagrebački taksist koji bi te, kada je trebalo, odvezao svojim starim Fordom na pregled liječniku ili do Mirogoja gdje bi zapalio svijeću svojim roditeljima, djedu i baki. I Karlek nam je nažalost otišao, taman kada je otplatio i zadnje zaostale dopsinose za mirovinsko osiguranje.
Veselili smo se skupa kada si mi je javio da si, napokon, uspio obnoviti odnos sa sinom koji je ostao živjeti u Njemačkoj, čekao si njegova pisma s nestrpljenjem, a skupa smo tugovali kad si me, jedne večeri, nazvao i zamolio da prošećem do tebe.
Neposredno prije toga stigla ti je vijest da ti je sin, kojeg si zadnji put vidio dok je još bio dječak, naglo, nakon galopirajučeg karcinoma, umro. Nisi tu zimsku večer želio provesti sam. Suzdravajući se da ne zaplačeš pričao si kako je nakon, u zrelim godinama, shvatio da je ljutnja na tebe zbog odlaska bila glupa, kako je namjeravao na proljeće doći u Zagreb da se, napokon, vidite… Ali, prebolio si starino i taj udarac.
‘Znaš Robert, nije mene uopće strah umrijeti… Ali, jebi ga, zanima me kaj bu bilo… Znatiželjan sam! To me drži…’, znao si govoriti dok bi sjedili ispred tvog prozora uz klopu i čašicu vina.
E moj Jura, sad mi je žao što si saznao ‘kaj bu bilo’ tih zadnjih mjeseci tvog života. U toj ‘klaonici’.
Kada si mi se, prije nekoliko godina, potužio kako ti se čini da si se prevario potpisujući nekakav ugovor o doživotnom uzdržavanju s nekom daljnjom familijom, nisam te puno pitao o tome. Bila je to tvoja odluka, a i tebi je, bilo je razvidno, bilo neugodno o tome pričati. Kao da si se pomirio sa sudbinom. Tek, rekao si da si ugovor zaključio s nekom rođakinjom koja je iznenada umrla, ugovor je nekakvim čudnim automatizmom naslijedio njen sin, pa ga prenio na svoju kćer… Uglavnom, izgubio si se u tim birokratskim, javnobilježničkim i odvjetničkim labirintima, prepušten na milost i nemilost ljudima koje si jedva poznavao.
I onda je došla ta jesen 2020. Vratio sam se s nekog puta, planirao otići do Zagreba i posjetiti te. Podnijeti izvješće. Zvao sam, nisi se javljao. Ni taj, niti drugi dan. Spremio sam se, zabrinut, otići do Zagreba provjeriti je li sve u redu kada mi je, napokon zazvonio mobitel. ‘Jura-Ozaljska’.
‘Čuj, ja nisam dobro. U nekakvom sam Domu za stare i nemoćne izvan Zagreba. Ovi ‘moji skrbnici’ su me naprosto prebacili od doma ovdje. I sad, zbog korone, ne mogu nikud…’, objašnjavao si. Zvučao si depresivno, očajno…
‘Budem saznal kak se točno taj Dom zove, u nekom je selu pokraj jednog gradića istočno od Zagreba… Ako možeš, daj molim te dođi…’, gotovo si vapio. Dodao si i kako ne vjeruješ da ćeš ikada živ izaći od tamo, kako su tvoji ‘skrbnici’ već drugi dan angažirali radnike da sve tvoje stvari izbace napolje, utovare u kamion i odvezu na smetlište. Knjige, arhivu, odjeću, uspomene…
Drugi dan javio si mi gdje je Dom, pa sam se zaputio autom, stotinjak kilometara do tebe. No, nažalost, nismo se taj put uspjeli niti vidjeti. Ostavio sam vrećicu sa sokovima, voćem i slatkišima njegovateljici na ulazu koja me otpravila riječima ‘kako ćeš paket dobiti tek sutra, te kako se do tebe ne može zbog protupandemijskih mjera…’. Čuli smo se mobitelima. Ti si ležao u nekakvom krevetu na katu, nije te tko imao odvesti kolicima barem do prozora, ja sam sjedio u autu na parkingu ispred Doma. Već onda si me, uvijeno, pitao bih li te mogao ‘izbaviti, evakuirati’ nekako od tamo, ako bude trebalo.
Isprva te, nažalost, nisam baš ozbiljno shvatio. Tu sam si rečenicu protumačio tek kao usputnu tužaljku. Ili…, ‘kaj bi bilo kad bi bilo…’. Ipak, za svaki sam slučaj dan kasnije porazgovarao s prijateljem odvjetnikom.
‘U ovoj situaciji, to je gotovo nemoguća misija. Mjere zbog korone su stroge, posebno u Domovima za stare i nemoćne. Osim toga, tko si mu ti? Prijatelj? Susjed? Znači – nitko. Formalno, on ima zakonske skrbnike. Pitanje je i jesu li mu uspjeli oduzeti radnu sposobnost, odnosno i formalno ga proglasiti nesposobnim da odlučuje o svojoj sudbini… Ne možeš samo tako upasti unutra, oteti starca od 90 godina i odvesti ga kod sebe doma ili ga smjestiti negdje gdje će biti zadovoljan. Završiti ćeš u zatvoru, a on na zatvorenom odjelu psihijatrije…’, objasnio mi je.
No nije me to potpuno obeshrabrilo. Njegova formulacija ‘gotovo nemoguća misija’ nije značila i ‘potpuno nemoguća misija’. Putovao sam tih stotinjak kilometara u jednom pravcu gotovo redovito, nekoliko su te se puta udostojili dogurati u kolicima do prozora kako bi se bar vidjeli iako smo i dalje komunicirali telefonom. Instituciju u koju su te zatvorili zvao si ‘klaonica’. Ne bez razloga, ustanoviti ću kasnije. U dugim razgovorima koje smo znali voditi preko video linka objasnio si mi kako je neposredno uz Dom doista pogon za klanje stoke i kako si od jutra prisiljen slušati vrištanje svinja koje kolju nedaleko.
‘Možeš li mi donijeti nešto?’, jedne si me večeri skromno pitao.
‘Jura, kaj god trebaš, samo reci!’
‘Sjećaš li se filma ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’?’
‘Naravno’
‘Bi li mi mogao nabaviti knjigu po kojoj je film snimljen? Osjećam se ovdje kao Jack Nicholson u tom filmu… Pa da si kratim dane čitajući….’
Okrenuo sam naredni dan i nebo i zemlju, ali knjigu nisam mogao pronaći. Sve dok mi nije sinulo – upisao sam se u lokalnu knjižnicu prethodno provjerivši imaju li je, pa je posudio, sjeo u auto i odnio ti. U ‘Klaonicu’. I opet morao ostaviti vrećicu s knjigom, voćem, sokovima i slatkišima na porti. A tebe su dogurali do nekog prozora. I opet si mi ponovio vapeći:
‘Molim te Robert, izvadi me odavde!’
I prvi impuls mi je bio da nogom razvalim vrata Doma, izguram te na kolicima i odedem doma. A opet, razum i odvjetnički savjeti nadvladali su…
‘Strpi se Jura još malo, molim te! Radim na tome, no blagdani su, nitko ne radi, iza Nove godine krećemo u akciju, samo izdrži!’.
Taj sam te put posljednji put vidio. Koji dan pred Božić prošle godine. Kroz prozor, naravno. Tada si već bio potpuno odlučan da raskineš sve ugovore, odeš iz ‘Klaonice’ u još uvijek svoj stan. Razmatrali smo da ga prodaš ili iznajmiš, pa bi ti, uz mirovinu dostajalo dovoljno za dostojan život. Raspitao sam se u privatnim domovima, razgledao neke, odabrao najuži izbor. Želio sam da mi budeš bliže, da možemo ujutro popiti skupa kavu i ‘mali’, navečer sjediti na terasi i pričati…
Pokrenuo sam i mehanizam da te se uputi u neke toplice na rehabilitaciju… No ništa nisam mogao bez te proklete ‘punomoći’ koju su ti onemogučili potpisati.
Razrađivao sam plan: Prvi je korak bio osporavanje tvoje ‘radne nesposobnosti’. Dakle, ako te stave u tu ladicu, više nisi sposoban odlučivati sam za sebe. Znači, bila je neophodna revizija… Potom, kada ‘mjere’ to budu dozvoljavale, dovođenje k tebi javnog bilježnika i odvjetnika kojima bi potpisao punomoći, a koji bi potom pokrenuli u tvoje ime razvrgavanje ‘ugovora o doživotnom uzdržavanju’. Problem je bio što su ti oduzeli i gotovo sve dokumente – nisi imao kod sebe niti kopiju tog ugovora, ostale su ti tek zdravstvena knjižica, osobna karta i kartica tekućeg računa na koji ti je sjedala mirovina koju su, umjesto tebe, zaključanog u Domu, podizali i njome raspolagali ‘skrbnici’.
I jesam. Organizirao sam u tih par dana gotovo sve. I odvjetnika i javnog bilježnika… U jednom od naših razgovora molio sam te da se pokušaš strpiti do iza Nove godine budući da je blagdansko vrijeme nepogodno za obavljanje birokracije.
I onda, 28. prosinca na mobitelu sam vidio tvoj propušteni poziv. Zvao si me noću, nisam čuo zvonjavu.

Malo prije dva noću zvao si me, nisi više mogao, zvao si u pomoć, da te otmem iz klaonice.. A ja sam spavao.


‘Jura, kaj je bilo? Zvao si me u pola dva u noći! Jesi dobro?’…, pitao sam te drugi dan.
‘Nije. Zvao sam te da dođeš po mene i otmeš me iz ‘Klaonice’, ja tu više ne mogu biti! Moji ‘skrbnici’ ne pitaju za mene’… Izvadi me odavde, sakrij me kod sebe doma, samo da izađem van!’.
I opet sam te molio da se smiriš i izdržiš još koji dan. Nova godina, vikend… Čim krenu radni dani, krećemo u akciju.
‘Jura, zdrži još malo, molim te! Sad ne mogu ništa, daj mi tjedan dana bar… Jesi pročitao knjigu?’
‘Jesam, sad ju čitam po drugi put! Ona ludnica iz knjige je dječji vrtić prema ovom…’.
‘Strpi se još malo, izdrži…’
Čuli smo se još dva, tri puta odonda sve do te Stare, odvratne 2020. godine navečer.


‘Robert, ja sam u COVID bolnici u Dubravi!’ rekao si mi putem whatsapp-a slikom dočaravajući mjesto gdje se nalaziš.
Ukratko, Jura moj, nisi više mogao trpjeti ‘Klaonicu’, požalio si se na srčane smetnje na Staru godinu popodne. Hitna te je odvela u Zagreb, na Rebro, gdje su ti, prije prijama na kardiologiju, dijagnosticirali da si pozitivan na COVID-19, pa te prebacili u Dubravu. Nisam te mogao pitati jesi li simulirao infarkt, samo da bi se izvukao iz ‘Klaonice’ ili te je srce doista izdalo…
‘Ali sad više nisam tamo i ondje se ne vraćam ni živ ni mrtav! Daj sad organiziraj sve one birokratske pizdarije i vadi me odavde!’, upućivao si me, paralelno preko video linka mi šaljući video sebe kako ležiš u krevetu s nekim cjevčicama u nosu.
Nova je godina, pa vikend. U stalnom smo kontaktu, već sam ti dva put odnio sok od naranče kojeg si bio željan. I čekam normalan radni dan da krenem u ‘akciju’. U međuvremenu, našao sam ti i dostojan smještaj, obišao nekoliko privatnih domova i odradio ‘obavještajnu pripremu’, a organizirao i rehabilitaciju u toplicama.
Došao je i taj, ‘radni’ tjedan, prvi u ovoj ‘novoj’ 2021. U ponedjeljak ujutro zoveš me u panici…
‘Čuj, ako na PCR testu budem negativan, puštaju me doma. A u ‘Klaonicu’ se ne vraćam. Za vikend mi sjeda penzija, no ovi će mi ‘počistiti’ račun, a ne mogu van bez kune… Daj vidi kako da bar poništim punomoć?’
Odlazim u banku, imam prijatelja tamo. Kaže, poslati ću hitan upit Pravnoj službi, no bojim se da to ne ide tako brzo. Mirovine sjedaju već u petak, bojim se da nećete uspjeti do tada…’.

Vrijeme kratim čitajući tvoje tekstove. Jedan mi je posebno drag. I želim ga podijeliti sa svojim čitateljima. Znam da se nećeš ljutiti…


Daje mi frend iz banke i sutradan nekakve obrasce koje trebaš ispuniti, pa da ih ja urudžbiram u tvojoj poslovnici na Trešnjevci, pa možda… Već je prošlo podne, tog 05. siječnja. Ujutro, 06. siječnja odlazim u KB ‘Dubrava’. Grad je pust, blagdan je. Na porti ostavljam vrećicu s narančama, sokovima i kroasanima, a između sam ti ugurao kuvertu s formularima. Putem se čujemo, bar tri puta. Objašnjavam ti da će ti dostaviti ‘paket’ s porte, da ispuniš formulare, vratiš u kuvertu i pošalješ na moje ime natrag, na portu. Vrijeme nam curi. Sutra je jedini radni dan prije nego što ti ‘sjedne’ mirovina, no nadam se da ću uspjeti. Ostavljam paket na porti, svoj broj mobitela i objašnjavam da ću se motati po Dubravi oko bolnice dok mi ne jave da je vrećica povratno stigla na moje ime… Nakon pola sata javljaš da je ‘paket stigao’ i da ćeš javiti kad povratno pošalješ natrag…
Sat. Dva… Nakon dva i pol sata zovem te, no pričaš nerazgovjetno, nepovezano. Za 7 minuta sam u bolnici. Na porti nema ničega. Zovem Odjel gdje mi liječnik ozbiljnim glasom priopćuje:
‘Žao mi je. Ali gospodin Gašparović je prije pola sata doživio moždani udar, no zbog korone ga ne možemo uzeti u obradu…’… Čak donosi mobitel do tvog uha. Pokušavaš mi nešto reći, razabirem kako te netko uzrujao i samo te smirujem. Bar pokušavam.
‘Pusti Jura penziju, nek si ju požderu, došla bu ti druga… Samo miruj, odmaraj, ozdravi… Ja odrađujem papirologiju, na tebi je samo da mi javiš kako ti pišu otpusno pismo, da te pokupim prije njih koji bi te odveli natrag u ‘Klaonicu’. Sredio sam privremeni smještaj, gdje te ne mogu naći, nakon toga ideš bar tri tjedna na rehabilitaciju u toplice, a za to vrijeme će odvetnici odraditi posao…’, pokušavam ga smiriti. Bezuspješno. Čujem kako nesuvislo gunđa da bi slušalicu preuzela ‘sestra’. Glavna sestra!
‘Tko ste uopće vi?’, pita bezobraznim tonom. Pokušavam pristojno…: Predstavljam se, objašnjavam o čemu se radi, molim i nju da mi se predstavi.
‘Ja sam sestra Vlatka!’
I tek mi tada, budali, sine: Jurina zakonska ‘skrbnica’ također je medicinska sestra. Radi u jednoj privatnoj klinici. Vrlo vjerojatno znanica ‘sestre Vlatke’. Kroz glavu mi munjevito prolaze scene. Hitno otpremanje Jure u ‘Dom’ u pripizdini u jeku korona krize. Pa naravno, znali su… No sada je prekasno.
‘Je li možda prije nego što je dobio moždani udar pokušao na portu poslati neke dokumente?’, pitam, premda već znam odgovor.
‘Nema on vama ništa slati. Ako bude, nazvati ćemo vas i javiti vam!’. I prekida vezu. Nisam je stigao niti pitati kako će mi uopće javiti kad nema moj broj… No to joj nije ionako bilo ni na kraj pameti.
Odlazim s bolničkog parkirališta. Slomljen. Očajan. Sablasna svijetlo-plavo-zelena zgradurina koju su odredili za COVID bolnicu ostaje iza mene… Kroz glavi mi prolazi scena mog Jure kako ‘sestru Vlatku’ moli da zalijepljenu kuvertu s ispunjenim formularima vrati na portu. Ona odbija, on, stari živac na to popizdi… I strese ga moždani. A to je ‘blagi’ scenario. Ne zovem više. Neka se odmara. Oporavlja…
Dan kasnije, zovem, no ‘pretplatnik se ne javlja na poziv i o vašem pozivu biti će obaviješten’… I tako nebrojeno puta. Zovem Odjel gdje mi objašnjavaju kako moždani udar ne mogu ‘obrađivati’ zbog ‘korone’.
U subotu, 09. siječnja, stiže mi s nepoznatog broja poruka: ‘Gospodin Juraj Gašparović danas je preminuo.’
Umro si Jura. Zapravo, ubili su te. Legalno. Očajan, sjedam navečer za računalo i pišem na tupavom Facebook-u status. I koliko god ga puta nanovo čitao, svaki je put prepun gorčine, ljutnje, gađenja prema ‘ljudima’ koji su te doveli u tu situaciju. Nakon tjedan, dva, nekako uspijevam saznati gdje si pokopan. Odlazim na groblje i palim svijeću na tvoj grob. Koji, zapravo, više i nije tvoj. ‘Skrbnici’ su se, očito dok si još bio živ u ‘Klaonici’, potrudili prenijeti i tvoj grob na svoje ime, uklesati svoje prezime… Susjedi mi javljaju da su ti stan odavno potpuno preuredili i sada ga iznajmljuju ili su ga stavili u prodaju. Susjede kojima si bio drag, uporno na tvoj prozor stavljaju sviječe koje netko drugi dan makne. Da se, valjda, potencijalni kupci ili unajmljivači ne bi uzrujali.
Za razliku od mene. Da na Staru godinu nisi ‘zbog sumnje na infarkt’ bio hitnom pomoći odveden u bolnicu, ne bi nitko niti znao da si ‘pozitivan na koronavirus’. I dalje bi dane provodio u ‘Klaonici’ čitajući ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’.
Frustriran, odašiljem upite nadležnima: Ministarstvu zdravstva, Ministarstvu socijalne skrbi, Pučkom pravobraniteljstvu, Uredu Vlade RH za ljudska prava… Danima nitko ne odgovara. Tek, iz ureda pučke pravobrantiljice stiže obavijest kako su moj upit ,proslijedili Ministasrtvu socijalne skrbi… A upit je bio jednostavan: Kako se moglo dogoditi da je u prepunom ‘Domu’ čovjek pozitivan na korona virus od kojeg strijepi cijeli svijet za to saznao tek kada je, zbog posve drugog razloga, prebačen u bolnicu? I koliko je još štićenika i djelatnika ‘Klaonice’ pozitivno? I što misle poduzeti?… Eto, tek djelić te prepiske s ‘insituacijama’:


Umjesto dogovora onih koje za to masno plaćamo, jedne me večeri kontaktira neki mladić. Predstavlja se kao odvjetnik iako, paralelno, vidim na internetu, još nema položen ni vježbenički ispit. Kreće oštro.
‘Ja sam u rodbinskim vezama s vlasnikom tog Doma, on je u teškom stanju, obolio je od koronavirusa i bori se za život!’.
U sljedećoj rečenici već sam sebe demantira: ‘Vi ste njega nazivali i prijetili, prijetili ste i djelatnicima Doma, on je toliko potresen time što se dogodilo s vašim prijateljem tako da redovito posjećuje psihijatra…’.
Prekidam ga. ‘Prvo, nikada nisam jednu riječ progovorio niti s njim niti s bilo kim iz te ‘Klaonice’, prema tome dečko – lažeš! Lažeš zacijelo i o njegovoj koroni i teškom stanju jer istovremeno odlaziti na psihijatrijske seance i liječiti se od korone baš i ne zvuči logično…Prema tome, odjebi s tim pričama od mene.’.
Sad okreće pilu naopako, iz lošeg, transformira se bijednik u dobrog policajca ni ne sluteći da samo sve dublje tone u govna.
‘I gazdi ‘Doma’ je strašno teško zbog vašeg gubitka, cijeloj obitelji, svima nama… Recite, postoji li način da ublažimo vašu bol? Ili nečiju kojem je bio blizak?… Znate, neki nam je dan bila i inspekcija…?’
‘Samo malo… Vi meni posredno nudite nešto kako bih zašutio? Zatajio što ste napravili da mi ubijete prijatelja? Pokušavate me podmititi? Začepiti mi usta s par tisuća eura? Pa zar ste doista tako glupi da vam pada na pamet tako nešto!!!’. Tu se zbunio, vidio da je prenaglio i samo me dodatno raspizdio.
‘Znate, gazda ima i restoran koji je zbog mjera sada zatvoren, salu za vjenčanja… sve nas je ta situacija s koronom pogodila…’, krenuo se izvlačiti.
‘Znam dečko. Znam i tko je i što je i s kim je iz politike blizak, kome je domaćin kada ‘kadar’ dolazi iz Zagreba, koju stranku financira…Kako izigrava lokalnog tajkuna… Ne boj se, raspitao sam se dobro, nisam baš od jučer. Nego, klaonicu mu nisu zatvorili, pretpostavljam?’, ironičan sam, no on moju ironiju očito ne shvaća.
‘Ma nije to klasična klaonica, tamo samo istovaruju žive svinje i goveda prije klanja, pa zato je možda buka. No u planu je premještanje tog pogona… Ali ako vam ikako možemo kompenzirati vaš gubitak, samo recite…’.
Tu prekidam vezu jer se bojim da ne izgovorim riječi koje su utužive. A jadnik možda ipak nije toliko glup pa da ne snima razgovor. Kao što ga, uostalom, zlu ne trebalo, snimam i ja.
Smirio sam se. Odlučio još pričekati da proše zakonski rok za odgovore nadležnih. Bolje da nisam. Samo su me dodatno uvjerili kako uhljebi po uredima ministarstava i agencija više pate jer neće moći na skijanje, nego zato jer si ti, Jura, umro negdje u labirintu te bolnice i još većem i zamršenijem labirintu hrvatske birokracije. A mogli smo još godinama ispijati jutarnje kave i velernje gemište, brusiti geopolitiku, povijest, književnost…
I sada, dok završavam ovo pismo, odzvanjaju mi tvoje riječi:
‘Robert, nije mene strah, nije mi žao umrijeti. Ali…, drži me to kaj me zanima kaj bu bilo!’
Vjeruj stari moj, da si znao, razočarao bi se. Nisi ništa propustio.


Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram