Prijeti li nam nakon koronavirusa i epidemija kolere koja stiže s migrantima?

Robert Valdec

Robert Valdec

'Korona? Ma kakva korona! Mi, većina nas ovdje, imamo koleru, o svrabu i raznim kožnim boleštinama da ne pričam', rekao nam je jedan od migranata iz Bangladeša
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Migrantska kriza več šestu godinu potresa svijet – posebno Europu, a samim tim i Hrvatsku čije su granice s BiH i Srbijom ujedno i vanjske granice Europske unije. Od početka 2015. godine kada je ozbiljnije započela, migrantska je kriza eskalirala, samo se pojačavala, pritisak na našim granicama sve je veći – sve veće skupine sve agresivnijih migranata silom, ilegalno, probijaju se u Hrvatsku da bi se dočepali preko nas bogatijih država EU. Gdje će, uvjeren je dio njih, dobiti smještaj, mjesečne apanaže, mlade plavuše koje čekaju samo na njihov dolazak.

U blizini granice s Hrvatskom čekaju ‘u niskom startu’

Dio njih ide s jasnim zadatkom – veterani ISIL-a, Al Nusre i drugih raznih terorističkih skupina koje su nakon što su zapalile Siriju, Irak, Libiju…, da bi potom bili poraženi, premještaju se na nove pozicije utvrđujući novi ‘place d’armes’. Dio njih naprosto su ljudi kriminalne prošlosti koji, bježeći od zakona u domicilnim zemljama ili konkurencije, u tom migrantskom kaosu, rješavajući se osobnih isprava, namjeravaju negdje u EU započeti novi život, s novim identitetom. I, naravno, ondje nastaviti po starom.
Gotovo svi oni su muškarci u dobi od 18 do 40-ak godina, vojno i radno sposobni. Raznih su nacionalnosti. 99% njih ima, uz dob i spol još jedan zajednički nazivnik (uz još neke) – istu religiju.
Stižu odasvud: od Bangladeša, Pakistana i Afganistana…, Iraka, Sirije…, zemalja Magreba, Sjeverne Afrike (Egipta, Eritreje, Libije…, Sub-Saharske Afrike (Nigerije, Etiopije, Somalije, Sudana…).
U posljednjih, gotovo godinu dana, pažnju javnosti s tog problema mainstream mediji usmjerili su na druge stvari: korona-histeriju, američke izbore, zadesili su nas potresi…, no na našim granicama, prema informacijama koje nam svakodnevno pristižu s terena, situacija je kritična.
‘Sada su ih, na neko vrijeme, niske temperature, snijeg koji im otežava ilegalne proboje granice i još uvijek spremnu hrvatsku policiju i vojsku, donekle zaustavili. No, bojim se da će, čim malo zatopli, a šume zazelene, na granici nastati pakao!’, kaže nam izuzetno dobro upućen čovjek ‘iz sustava’ koji je formacijski vezan uz tu problematiku i puno vremena provodi upravo na područjima uz granicu.
Kako tu problematiku, uz još mnoge druge, sustavno obrađujem godinama, odavno shvativši o čemu se radi, upozoravao sam koliko god sam mogao što će se dogašati. Najčešće sam bio ignoriran, ismijavan i napadan od mainstream medija, nevladinih udruga.
Možda je upravo danas, 12. siječnja, prilika podsjetiti se mog gostovanja na HRT-u kada smo razgovarali na tu temu. Bilo je to ujedno i moj posljednji ulazak u zgradu Hrvatske radio televizije. Od onda ju vidim samno kroz prozor automobila kada prolazim Slavonskom ili Avenijom Većeslava Holjevca. Ukoliko pogledate kratku emisiju čiji link postavljam na portal, biti će vam jasniji i razlozi za to.

Emisija u koju sam pozvan na HRT išla je uživo, pa je samo zato i emitirana. Nakon nje, više me nisu pozivali


Na emisiju me podsjetio facebook koji je ‘izbacio’ ono što sam objavljivao na današnji dan prijašnjih godina, a to me i potaklo na ovaj tekst. Moje tadašnje sugovornice u međuvremenu su daleko dogurale… ‘Nevladina aktivistica’ uhljebljuje se u nekom od ureda Vlade RH, već odavno uhljebljena ‘znanstvenica’ avansira u državnoj službi penjući se u hijerarhiji.
Ja…, ja samo nastavljam po starom. Pokušavam se boriti protiv te kamarile. Kada sam sa suprugom, za njen Youtube kanal prošle jeseni radio emisiju na tu temu s druge strane granice, u BiH, na području Velike Kladuše i Bihaća, naišli smo na šokantne informacije i susreli se sa strašnim stvarima.

Supruga i ja smo danima radili na ovom prilogu i postavili na Youtube. Koji mu je odmah ograničio doseg.

U jeku pandemije korone, dok se kod nas drži ‘socijalna distanca’, ograničava kretanje, ljudima se na lice nabijaju maske, zbog uvedenih mjera ljudi umiru od bolesti koje s koronom veze nemaju, no zbog korone im je često onemogućeno liječenje…, migranti koji trenutno u bez ‘socijalne distance’, u velikim grupama, ili čekaju u niskom startu toplije vrijeme da krenu u proboj ili, neki od njih, to i sada rade.
Žena i ja upali smo u napušteni i zapušteni tvornički pogon u Velikoj Kladuši prepun migranata iz Bangladeša koji su nam, na pitanje ‘strahuju li od zaraze korona virusom’, smijući se odgovorili: ‘Ma kakva korona… Većina nas zaražena je kolerom!’.

Tamo od kuda dolaze je, naime, kolera uobičajena, oni su stekli imunitet, pa su samo ‘kliconoše’ kojima je jedini simptom stalna dijareja, objasnili su. Samo 30-ak metara dalje je još uvijek bistra Una i njene pritoke. Tamo se peru, peru rublje, te nizvodnije obavljaju nuždu. Često. Mi koji nismo imuni na koleru, ukoliko se pravodobno ne krenemo liječiti, od nje umiremo vrlo brzo, za dva, tri dana.

Europljani bez stečenog imuniteta od kolere, ukoliko se hitno ne podvrgnu liječenju, umiru kroz nekoliko dana


Priču o tome možete vidjeti u toj emisiji, a one koji se odluče na to molim da se pretplate na Youtube kanal moje supruge. Ne košta vas ništa, većina niti ne razumije, no neće vam smetati, a nama ćete pomoći da širimo istinu. I na tome se unaprijed zahvaljujem!


I na koncu – nemojte se dati varati pričama o očajnicima koji su mjesecima ili godinama pješačili do naše granice gdje sada izmučeni i bez ičega žele dalje, na zapad, jer i oni ‘imaju pravo živjeti bolje’. To vam ‘prodaju’ nevladine udruge i mainstream mediji. Mislite svojom glavom! Pogledajte zemljovide i razmislite logično! Gotvo niti jedan od njih nije pješice stigao do ovdje iz Bangladeša, Pakistana, Afganistana… Jer, kada bi to bila istina, morao bi hodati oko 7000 kilometara. Na stranu to što bi iz, recimo Bangladeša, morao propješačiti cijelu Indiju u koju, da stupi nogom, indijski bi graničari odmah pucali, već mora ući i prijeći Pakistan s kojim Indija ima neprobojnu granicu, pa ući u Afganistan, prehodati ga, ući potom i prehodati Iran čiji graničari također rade svoj posao, prebaciti se u Tursku izbjegavajući turske graničare, vojsku, policiju, pa se prebaciti u Grčku, iz nje u Makedoniju ili Bugarsku (gdje će ih vjerojatno dočekati moj prijatelj Dinko Valev), Srbiju ili Albaniju, cijelu BiH…

Priču o Dinku Valevu iz Bugarske kojeg su prozvali ‘Lovac na migrante’, te video, možete pronaći ovdje

To je gotovo nemoguća misija za tjelesno spremnog vojnika koji, uz to ima dovoljno financija da se tih nekoliko godina koliko bi mu za to trebalo, hrani, oblaći, troši na mobitele, plaća provodnike koji ih eventalno ilegalno prebacuju preko granica… Znatno više novca nego što stoji karta u jednom smjeru iz Dhake do Sarajeva preko Istanbula. Razmislite!

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram