PROPISANE MJERE MORAJU SE POŠTIVATI INAČE SLIJEDE VISOKE KAZNE. ALI…

Robert Valdec

Robert Valdec

Maja, Andrija i Josip izgubljeni u labirintu birokracije
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Kada, a mora jednom, sve ovo završi, podvlačiti ćemo crtu i izračunavati posljedice, tražiti krivce, hvaliti zaslužne i kažnjavati one koji su, u sveopćem ludilu koje je stvorila ova epidemija, pokušali loviti u mutnom, profitirati materijalno ili politički na zarazi…

Do tada, ponašajmo se kao da je riječ o ratu, o vojnoj operaciji. U vojsci, posebice kada je ratno stanje, hijerarhija je jasna – zna se tko razrađuje strategiju, tko određuje taktiku, tko operativno vodi akcije, tko izdaje, a tko izvršava zapovjedi, tko donosi, a tko provodi odluke. I o njima se ne raspravlja. Ne propitkuju se i ne raspravlja o njima jer svaki bi rat u kojem bi se vojska tako ponašala bio unaprijed izgubljen.

Ne znači da to garantira pobjedu u ratu, ne znači da neće biti žrtava, ne znači niti da rat neće biti izgubljen… No dok traje, tako je – kako je. A kasnije će svakom računi doći na naplatu. Po zaslugama.

Ovaj poduži uvod pišem kako bih se unaprijed ogradio od bilo kakve optužbe za pozivanje na građanski neposluh, kršenje zakona, uredbi… To mi nije namjera ni u primisli, kao što ja osobno o pandemiji, epidemiji, nastanku virusa, načinu širenja…, mogu imati svoje osobno mišljenje. No, kuvertirati ću ga do daljnjega. Držimo se stoga samo onih, službenih, javno dostupnih informacija. A one pokazuju kako je Hrvatska iako također načeta epidemijom, pogođena puno manje nego brojne druge države. Žao mi je zbog drugih, no drago mi je zbog nas. I biti će vremena za analize i zaključke, no nema sumnje da su mjere koje je donio Nacionalni stožer, zatvaranje ugostiteljskih objekata, škola, pojačane kontrole, ograničenje kretanja, samoizolacije…, polučile pozitivne rezultate. I to se jasno vidi u statistikama broja zaraženih, oboljelih, umrlih na državnoj razini.

Ali…, ako se spustimo dolje, među obične ljude, nalazimo doista apsurdne situacije. Jer svakodnevni je život vrlo često u neskladu i ispisuje osobne ljudske drame kojima bi se, da nisu tragične, možda i smijali. Jedna od njh je i priča o Maji, Josipu i Andriji. Oni su stvarni ljudi, ljudi s kojima sam se i susreo i razgovarao, no ovo nisu njihova prava imena koja ne želim otkrivati kako im ionako tešku situaciju ne bih još dodatno otežao.

Maja i Josip su sredovječni bračni par u mirovini, a Andrija, Majin otac, također je umirovljenik – 86-godišnjak slabašnog zdravlja iako, srećom, još uvijek pokretan i sposoban se koliko-toliko starati o sebi. Svi su oni iz jednog manjeg grada pokraj Zagreba u kojem posjeduju nevelik stan, a u neka sretnija vremena bili su u prilici investirati u gradilište koje se nalazi u manjem mjestu udaljenom 30-ak kilometara od njihovog grada i tamo napraviti vikendicu, kuću za odmor. Koristili su je Andrija i njegova pokojna supruga, kasnije skupa s Majom i Josipom, uređivali i dograđivali godinama provodeći slobodno vrijeme u prirodi.

Čim je umirovljen, Josip se potpuno posvetio vikendici, provodio je sve više vremena u njoj i na koncu se, znajući da će tamo provesti umirovljeničke dane i prijavio u općinu, premjestio svoj liječnički karton u lokalni Dom zdravlja… I Maja je uskoro otišla u mirovinu, pa se i ona preselila u vikendicu, no ostala je prijavljena u stanu u gradu u kojem je prijavljen i njen stari otac Andrija koji je odlučio ostati u stanu, u gradu budući da je, obzirom na dob, sve češće posjećivao svog liječnika, a u blizini je i, zlu ne trebalo, bolnica, Hitna pomoć, a i njegovi prijatelji umirovljenici. No i on je sve češće sve više vremena provodio s kćerkom i zetom. Posljednjih godina, kako bi uštedjeli na grijanju, ali i posebno kako 86-godišnji Andrija ne bi zime provodio sam u stanu, većinu vremena je stanovao skupa s njima, posebice tijekom sezone grijanja. Odlazio bi tek jednom, dva puta mjesečno vlakom ili autobusom do grada u kojem je stan na dan, dva, kako bi poplaćao račune, eventualno posjetio liječnika i vidio se s prijateljima.

A onda je došao koronavirus.

Jednog je prijepodneva prije desetak dana stari Andrija sjeo na vlak i otputovao u grad. Valjalo je platiti pristigle račune. Maja i Josip ostali su na svom ‘ranču’, vrijeme je proljetnih radova, priprema vrta, voćaka…

Stigavši do grada i zgrade u kojoj mu je stan, Andrija je pokupio račune iz poštanskog sandučića, otišao u stan, pipremao proljetnu garderobu koju će sutradan poonijeti natrag sa sobom, malo pogledao TV i zaspao. I drugog se jutra probudio i posve drugom svijetu. Baš kao i njegova kći i zet!

Uvedene su mjere napuštanja mjesta prebivališta, ukinut međugradski javni prijevoz… Andrija (86) je ostao ‘zarobljen’ u svom stanu i gradiću.

Uvedene su mjere napuštanja mjesta prebivališta, ukinut međugradski javni prijevoz… Andrija je ostao ‘zarobljen’ u svom stanu i gradiću. U vikendici se, pak, odigravala paralelno još jedna drama. U panici što ne mogu k sebi dovesti starog oca, Maja i Josip su ustanovili da to i nije njihov jedini problem. Naime, Maja, iako je već par godina praktički živjela u vikendici, nije promijenila službeno mjesto prebivališta. Tehnički je, dakle, zatečena u prekršavanju mjera. Izađe li iz kuće na ulicu, do trgovine, a pri tom ju zaustavi i kontrolira policija, prijeti joj kazna od 30.000 kuna. Kakva bi bila izrečena i starcu Andriji da se, sve kada bi to i fizički i tehnički mogao, odluči pridružiti obitelji. Panika u toj, do jučer običnoj obitelji, rasla je iz sata u sat. Maja, zatočena u vikendici, stari otac Andrija o kojem je brinula, zatočen u stanu u gradu. Jedino Josip može prošetati do trgovine, ljekarne, bankomata…Automobil on ionako ne vozi, za vožnju je zadužena Maja. I onda mu je sinulo! Zašto, naprosto, ne bi otišao do općine, pa na temelju vlasničkog lista, svoje prijave boravišta, izvatka iz matične knjige vjenčanih i tko zna kakvih još papira i biljega,  Maju jednostavno prijavio na adresu na kojoj ona ionako živi i na kojoj se nalazi. Da bar i ona može izaći legalno iz kuće. Pa da onda skupa, kroz labirinte općinske birokracije, pokušaju ishoditi jednokratne propusnice za odlazak do grada, ishoditi tamo propusnicu za starog oca, pa ga dovesti kući, da svo troje zajedno preprode ove tjedne ili mjesece izolacije. Jest da je komplicirano sve to skupa, no ne i neizvedivo, razmišljao je Josip odlazeći u općinu. No tamo – hladan tuš.

‘Do ukidanja propisanih mjera, dakle, do daljnjeg, ne može se mijenjati mjesto prebivališta’!

Šah – mat.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram