ROBERT VALDEC: DNEVNIK NAPUŠTENOG MUŽA 1. dio

Robert Valdec

Robert Valdec

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Žena me ostavila zbog – koronavirusa!

‘Nemaš pojma kako bih sad bila s tobom… Nedostaješ mi, nedostaju mi naš pas i naša mačka’, na rubu suza jutrošnji je razgovor započela moja žena.

‘Uživaj draga, što si tražila, to si i dobila. Kraj mene u krevetu sad spava mačka!’, odgovorio sam joj grubo dodavši:

‘Da si me ostavila zbog Brad Pitta razumio bih. Zapravo ne bih jer sam ljepši od njega. Ali zbog koronavirusa?’

‘Ali ovo je strašno, ni u najružnijem snu ne bih sanjati mogla da to sve ovdje u Pekingu ovako izgleda! Pa bila sam u Kini prije samo dva i pol mjeseca, sada sve izgleda kao da je bačena neutronska bomba koja je eliminirala ljude – sve je prazno, ništa ne radi!’

‘Ne sumnjam da ćeš se ti snaći. Ako u Pekingu radi makar jedan jedini bar, siguran sam da ćeš se večeras javiti iz njega’, zaključio sam. I bio sam, jasno, u pravu.

Ženica je, naime, osim što mi je supruga, i novinarka u najvećem ruskom media-holdingu ‘Komsomolskaya Pravda’ koji je i službeni medijski partner našeg i vašeg portala normabel.com.

A još prije desetak dana smo u našem hrvatskom domu, uz vatricu koja pucketa u kaminu, mačku koja prede u krilu i psa koji mašta o tome da netko nepozvan uđe u dvorište pa da ima topli obrok, gorljivo raspravljali o toj boleštini koja je glavna tema u cijelom svijetu već skoro dva mjeseca. Supruga je u prosincu  desetak dana u Kini obrađivala temu ‘trgovinskog rata’ koji su Sjedinjene države započele protiv Kine vrativši se puna dojmova. Prošlog je tjedna ljutito komentirala kako svi pišu o koronavirusu, a nitko da mrdne novinarsko dupe i ode u Kinu.

‘To sad pričaš meni i nemoj nikom u redakciji. Jer bi ti mogla završiti tamo…’, lijepo sam je upozorio.

‘Pa ja bi išla, to je trenutno najveća priča u svijetu, kako ne razumiješ?’, odgovorila je iako sam unaprijed znao što će reći.

‘Potpisali su putni nalog… Letim za Peking čim dobijem vizu!’, pohvalila se drugi dan.  Računao sam… nekoliko dana dok kinesko veleposlanstvo ne odobri vizu, pa kupnja avionske karte, rezervacije hotela, skupljanje kontakata u Kini.

‘Nećeš odletjeti prije nedjelje, ponedjeljka. Pa desetak dana tamo, pa povratak, pa po povratku dva tjedna karantene… Dakle, nećemo se vidjeti bar još mjesec dana? A upravo mi javio prijatelj s kineske TV su i Kinezi uveli obaveznu dvotjednu karantenu za one koji slijeću u Peking! To znači mjesec i pol najmanje me ostavljaš samog, na milost i nemilost pohotnim ženama, i to zbog glupog koronavirusa?’, pokušao sam još jednom znajući da je uzaludno.

‘Dva tjedna u karanteni u Pekingu? Pa i to je odlična priča. A i naspavati ću se’, samo se nasmijala. Ali već drugi dan nije bilo smiješno. U cijeloj Moskvi više nije bilo za kupiti niti kirurških maski, niti latex rukavica, a to je trenutno u Kini obavezna oprema bez koje se ne izlazi iz sobe. Online trgovine također su se ispraznile. Iako u Rusiji nema nikakve epidemije. Misterija je otkrivena ubrzo. Naime, Rusi, još iz doba SSSR-a imaju naviku da, ako naslute nestašicu nekog proizvoda, kod kuće naprave zalihu. No glavni krivci zapravo su sami Kinezi. Čarterima i redovnim linijama dolazili su u Moskvu s praznim koferima, a kući se vraćali s punim, nabijenim desecima i stotinama tisuća kirurških maski i rukavica, artiklima koji su u Kini trenutno najtraženija roba.

‘Ne puštaju u Kinu ako ne pokažeš da imaš dovoljno maski i rukavica’, panično me izvještavala dan prije leta, a ja ne bih bio ja da nisam odjurio u prvu ljekarnu, kupio paket maski i okinuo selfie, te joj odmah poslao…

Kod nje, očaj je zamijenio euforiju, no situaciju su spasile prijateljica – medicinska sestra u jednom moskovskom Domu zdravlja i kći, liječnica na specijalizaciji u jednoj moskovskoj kardiološkoj klinici koje su ju ipak, na koncu, opskrbile s opremom. Uglavnom, uspjela je. U Peking je sletjela sinoć, po našem vremenu i već ujutro sam, ekskluzivno za normabel.com imao priču iz kineskog glavnog grada, a da se nisam mrdnuo iz svog dvorišta. Naravno, svoj je izvještaj prvo poslala u matičnu redakciju Komsomolke, pa je oni koji razumiju ruski ili se znaju služiti alatima za prevođenje mogu tamo i pročitati.

No, ja sam naravno saznao ipak malo više. Ukratko, Peking je mrtav grad, ona je skoro jedini gost u mega hotelu na 22 kata. Većina hotela je zatvorena, restorana također, ulice su puste, nema uobičajenih prometnih gužvi, a od ono malo ljudi koji se mogu vidjeti, dobar dio su državni službenici koji tragaju za potencijalnim kliconošama. Tako njoj u sobu, barem tri puta dnevno, zakuca zakrabuljeni tehničar koji mjeri temperaturu. Pokaže li elektronski toplomjer vrijednost iznad 37 stupnjeva, završiti će na dva tjedna u karanteni. Srećom, do sada je sve u granicama. A kako će biti sutra? Čitajte sutra. Samo na portalu normabel.com!

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram