Usred pandemije koja kosi ljude diljem svijeta koronofobija je kamilica naspram – rusofobije!

Jelena Jurišić

Jelena Jurišić

Kolumna Jelene Jurišić:
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Koronavirus je zaustavio svijet – ekonomiju, politiku, kulturu, zabavu, sport, praktički sve. Gotovo se više ništa ne održava i događa, pogotovo ako je mjerilo sadržaj medija. Ova pandemija iskače iz svakog članka i priloga, čak i one najbezveznije teme nekako uspijevaju povezati s njom. Nema vanjsko-političkih događaja, doduše ono nešto malo što ih se održava zbiva se u nezamislivom do sada obliku – online video sastancima ili konferencijama. Takvi su u travnju bili samiti G7 i G20 zemalja, pa sastanci ministara energetike zemalja članica OPEC-a plus, takve su i sjednice vlade i parlamenata u dijelu zemalja. Video-pregovori postaju i svakodnevnica u diplomaciji, ima to i svoje prednosti, rekao je prošli tjedan za državnu televiziju ruski ministar vanjskih poslova. „Može se brzo reagirati na problem, a i gledajući jedan u drugoga razgovarati o temama zbog kojih se u živo ne bi sastali“, – izjavio je Sergej Lavrov, dodajući kako smatra da se od takvih pozitivnih iskustava diplomati neće odreći i nakon borbe s koronavirusom.

Stoga sam zadnjih tjedana tražila teme za kolumnu u obljetnicama. Prva me zaintrigirala godišnjica pobjede Vladimira Zelenskog na predsjedničkim izborima u Ukrajini, htjela sam analizirati što je napravio u godinu dana mandata. Započeo ga je s podrškom od nevjerovatnih 79% Ukrajinaca, danas ga podržava njih 46%. Gotovo jednako nevjerovatno. Sam Zelenski odlučio je godišnjicu pobjede obilježiti filmom o samome sebi, prepunom hvalospjeva i nerealnih ocjena stanja u zemlji, čija je ekonomija uništena. Htio je proslaviti svojih prvih 365 dana predsjednikovanja i imenovanjem Mihaila Saakašvilija vicepremijerom bez portfelja, zaduženim za reforme. Ali najpoznatijeg gutača kravata na svijetu, a time i svog osnivača koji ga je i predložio, podržava tek 150 od 250 stranačkih kolega, zastupnika vladajuće Sluge naroda. Izgubila sam tada interes za ovu temu, nije je mogao spasiti niti 150-ti rođendan Vladimira Iljiča Lenjina, oca Oktobarske revolucije i komunizma, ali i suvremene Ukrajine, jer njemu duguju svoju političku povijest i teritorij. Ukrajinci su mu zahvalili rušenjem svih njegovih spomenika od 2014. Zatim me zaintrigirala 75. obljetnica osnivanja Ujedinjenih Naroda. Organizacija je to koju su osnovali pobjednici u Drugom svjetskom ratu pred sam njegov kraj kako bi pod njenim okriljem bio uspostavljen novi svjetski poredak. Cilj je bio da se on zasniva na međunarodnom pravu i odlukama Vijeća sigurnosti UN-a. Razmišljam gdje smo danas: niti ima prvoga, niti funkcionira drugi. Svjetski poredak zasnivan na međunarodnom pravu uništava se već 20 godina, a koronavirus očito će unijeti i svoje promjene. Raspravljanje o njima sada bez gotovo ikakvih poznatih varijabli pretvara se u teoriju zavjere. Oprosti Valdec, ništa ni od ove teme!

  I dok sam ja tako iz dana u dan pretraživala medije i kalendare u potrazi za idejama za članak, primjetila sam i u stranim i domaćim medijima jednu temu koja unatoč pandemiji iz njih ne samo da nije nestala, već je posljednjih dana sve češća. Rusofobiju!

Nepoznati neprijatelj, kako virus u žaru borbe s njim nazivaju mnogi političari diljem svijeta, ruši zdravstvene i socijalne sustave, uništava industrije i gospodarstvo, zaustavlja kulturu i sport, zatvara više od četiri milijarde ljudi u njihova četiri zida. Dovoljno da se cijeli svijet mobilizira i zajedničkim snagama se suoči s tim problemima? Malo morgen! Čak i unatoč tome što su mnogi lideri, od Trumpa, preko kraljice Elizabete II i Angele Merkl do  Ursule von der Leyen upućivali takve poruke. No čim su izrečene, isparile su! I dok se svi oni i njihove zemlje bore sa COVID-om 19 i njegovim posljedicama, imaju vremena da traže i nalaze vanjskog neprijatelja. Pojava antikineskih stavova, odnosno sinofobije ne čudi kod onih lidera i država, poput SAD-a, koji se bave uzrocima pojave problema, a ne njihovim rješenjem. Ali čemu stalno uporno širenje rusofobije i to sada kada se praktički ništa ne događa na međunarodnom planu?

Povod za njeno rasplamsavanje u Americi bilo je slijetanje aviona s humanitarnom pomoću iz Rusije, koja je poslana nakon dogovora Vladimira Putina i Donalda Trumpa. „To je bio propagandni udar Kremlja“, vrištao je New York Times, u čiji je grad u kojem je situacija s virusom najgora ta pomoć i stigla. Slično su i lideri EU reagirali na pomoć koju su Kina i Rusija poslali Italiji, a na koju su njeni partneri iz Unije tada zaboravili. Desetak dana kasnije ekspert za znanost istih dnevnih novina William J. Broad, koji je dva puta u svojoj karijeri dobio Pulitzerovu nagradu, ustvrdio je kako je za debakl američkog zdravstva tijekom pandemije, ni manje ni više, kriv osobno Vladimir Putin. Naime,  cijelo  desetljeće „ruski predsjednik promovira zdravstvene dezinformacije koje su zasijale veliku zbrku, naškodile glavnim institucijama i potaknule širenje smrtonosnih bolesti“!!! Dakako, nigdje u tekstu nema dokaza za takvu tvrdnju. Niti je nagrađivani kolumnist objasnio, a kamo li dokazao kako  su dezinformacije naškodile američkim bolnicama, a posebno kako potiču širenje smrtonosnih bolesti. Kao jedan od velikih Putinovih grijeha naveo je i promoviranje njegovim agentima trollovima i novinarima RT-a trijumfa sustava javnog zdravstva. Doduše, ne treba biti ničiji agent ni pristaša da se samo pregledom brojki zaraženih, testiranih i umrlih u svijetu lako zaključi u kojim zemljama postoji i funkcionira javno zdravstvo, a u kojima ne. I da li se bolje s pandemijom nose zemlje koje imaju javno zdravstvo ili one u kojem je ono u privatnim rukama.

Ništa bolji nisi ni europski mediji. Britanski su za val uništavanja mobilnih internetskih antena diljem zemlje, zbog straha da G5 mreža širi koronavirus, optužili, pogađate već, Rusiju. Glavnog promotora te ne samo ideje, već i teorije zavjere  Davida Icqea rijetko se u njima spominje. Baltički mediji panično su prenosili lažnu tvrdnju nekih ruskih oporbenjaka kako se broj ležajeva u ruskim bolnicama od ožujka povećava ne zbog koronavirusa, već zbog predstojeće agresije ruske vojske na Baltičke zemlje i Ukrajinu. Dok ih sjeverni susjedi „čekaju u rovovima“, ruski vojnici su zauzeti gradnjom 18 mobilnih vojnih bolnica. A krajem travnja proslavili su se Česi. Najprije je tjednik Respect, pozivajući se na „dobro obaviještene izvore“, objavio kako je u Prag avionom s koferom ricina, ubojitog otrova, doputovao nepoznati ruski diplomat kako bi ubio gradonačelnika. Na osnovi tog teksta Zdenek Hriba dobio je policijsku zaštitu, a premijer Andrej Babiš obrušio se na Rusiju, dodavši „ako je to točno“. A Radio Sloboda, pozivajući se opet na dobro informirane izvore objavio je kako je ricin u koferu otkriven zbog strogih mjera kontrole uvedenih na aerodromu zbog koronavirusa. Pa ako je otkriven zašto kofer nije zaplijenjen, a njegov nepoznati vlasnik, koji izgleda kao duh lebdi iznad Praga, uhićen?

Negdje u to vrijeme povećala se antiruska histerija i u našim medijima, koji nas na uvođenje izvanrednog stanja u toj zemlji pripremaju već više od tri tjedna. Tada je Rusija imala 10 puta manje zaraženih nego sada, a izvanrednog stanja još nema na vidiku. Ruski rast zaraženih od oko 10 tisuća dnevno posljednja 2-3 dana jedni nazivaju najvećim, drugim kaotičnim, premda SAD još uvijek imaju dnevni rast 2,5-3 puta veći, a smrtnost u najvećoj zemlji na svijetu iznosi 0,9% zaraženih. Kada je riječ o mrtvima neprimjereno je napisati tek, ali možemo usporediti smrtnost u Rusiji i u nekim drugim zemljama – na primjer, u Americi je oko 5%, Španjolskoj nešto iznad 10%, a Velikoj Britaniji iznad 15%, dok je u Švedskoj, hvalospjevi čijoj se taktici borbe s pandemijom gotovo svakodnevno mogu pročitati u našim medijima, – 13%. 

Dakle, rusofobija u medijima je standard, cijeli svijet se mijenja posljednjih mjeseci, a ona ne nestaje. Dapače! A što će se time dobiti? Da li će možda ljudi manje putovati u Rusiju? Trenutno ne možemo putovati nigdje, pa ni tamo. Više ćemo mrziti Ruse i posebno Putina? Koronavirus je s popisa potencijalnih mrzitelja Rusije izbrisao 39 zemalja kojima su do sada pomogli slanjem medicinske opreme, lijekova, raznih aparata, pa čak i liječnika, laboratorija i timova za dezinfekciju. I što će svatko od nas imati od ovakve propagande, hoćemo li zbog nje bolje živjeti? Ne zaboravimo da su za velike turističke zemlje poput Italije, Francuske i Turske Rusi veoma važni gosti, zbog njihovog broja i visoke potrošnje. Koronavirus u Rusiju praktički nije ušao iz Kine, njenog prvog susjeda (do ožujka su imali samo petero zaraženih, dvoje kineskih državljana i tri ruska putnika evakuirana sa kruzera Diamond Princess), već iz Milana, gdje Ruskinje rado odlaze u šoping te Courshevela i drugih prestižnih skijališta u Alpama. Hoće li se život u Rusiji od rusofobije pogoršati? Ta zemlja u kriznim uvjetima i pod sankcijama živi već šestu godinu, i ne samo da se životni uvjeti njenih građana nisu pogoršali, već su i bolji. Da ne govorim  o gospodarstvu, koje se u nekim sferama i preporodilo. Na primjer u poljoprivredi, koja je sada druga po prihodima industrijska grana u državi, nakon energetike, sa 25 milijardi dolara od izvoza prošle godine.  Hoće li stanovnici Rusije zbog rusofobije izgubiti povjerenje u svoju vlast i svrgnuti Putina? Vjerojatno o tome maštaju ideolozi antiruske propagande, ali ako u šest godina nije dala rezultate, kada će?

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram