Video-dnevnik iz karantene – dan 1

Robert Valdec

Robert Valdec

kako dalje sam?!
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram

Još malo, pa mogu prekrižiti, kao u nekad davno u vojsci, svoj prvi dan ‘odslužene’ karantene – dvotjedne samoizolacije, na koju sam ‘osuđen’ jučer, po povratku u Hrvatsku iz inozemstva.

‘Dobar dan! Od kuda stižete?’, ljubazno me jučer pitao mladi policajac u zagrebačkoj Zračnoj luci ‘dr. Franjo Tuđman’.

Svi koji smo čekali na kontrolu putovnica izašli smo iz istog zrakoplova ‘Turkish Airlines’ koji je upravo sletio iz Istanbula, tako da je pitanje, barem sam tako shvatio, bilo retoričko. No pristojno sam odgovorio, a nabrojao i ostale države u kojima sam boravio u posljednja dva tjedna, od kada sam odletio iz Hrvatske.

‘Stigao sam, kao i svi mi ostali koji smo ovdje, iz Turske, iz Istanbula. No bio sam prije Turske dva puta u Bugarskoj, jednom u Grčkoj…’.

Policajac je brižljivo proučavao moju putovnicu zadržavajući se na stranicama na kojima su vize i pečati i iz Iraka, Sirije, Rusije, Ukrajine, Libanona, Egipta, nekih afričkih zemalja…

Potom mi uručio šapirografirani komad papira sa zaglavljem ‘Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo’ i ozbiljno rekao:

‘Sljedeća dva tjedna morate biti u samoizolaciji. Tu su vam upute’, pa udario pečat u putovnicu.

‘Samoizolacija? Pa jučer sam provjeravao, Turska nije na popisu…’, pokušao sam se izvući. Bezuspješno.

‘Od ponoći je’, objasnio je.

‘Dakle, da sam sletio sinoć u 23.45, ne bih morao u karantenu?’

‘Točno. Propis je na snazi od ponoći’

Letimično proučavam papir…

‘A kako da sada odem doma iz Zračne luke?’

On sliježe ramenima.

‘Nema me doma skoro dva tjedna, nemam ničeg, a sad ću dva tjedna biti u samoizolaciji. Smijem li putem stati negdje i kupiti si namirnica?’, pitam dalje.

‘Pa to, valjda, možete’, odgovara. Nisam ga više želio dovoditi u neugodan položaj pitanjima na koja ionako ne zna odgovore, a i ljudi su iza mene u redu postajali nervozni, pa sam se uputio prema izlazu iz Zračne luke proučavajući upute i prolazeći ponosno pokraj reklamnog panoa HTZ-a ‘Croatia full of life!:

‘Ne koristite se javnim prijevozom ili taksijem!’, uputa je do koje sam stigao kada sam već krenuo prema autobusnom stajalištu.

Tek sam tada shvatio koliko je bilo mudro uložiti novac u kupnju ‘self-driving’ automobila iako su mi svi govorili kako je to bez veze. Ukucao sam mu upute u smartphone i ubrzo je moj ‘google car’ stigao, tako da me je sigurno odveo kući, bez da kršim odredbe. Jer, bez njega, morao bih sjesti u pun autobus, pa iz njega na tramvaj, na na vlak… Ostavljajući iza sebe stotine potencijalno zaraženih. Od pomoći mi je bio i priručni ‘google čovječuljak’ spremljen u prtljažnik, kojem sam izdiktirao popis namirnica ispred jednog trgovačkog centra i dok sam ja sjedio izoliran u svom hermetički zatvorenom automobilu, on je obavio kupnju. Čak mi je uplatio i listić za ‘Eurojackpot’, pa ako sutra ne bude nastavka ‘Dnevnika iz karantene’, znati ćete da je mali pogodio dobitnu kombinaciju.

Došavši u dvorište, napokon sam mogao odahnuti. Istovario sam namirnice, svoju prtljagu i odnio u kuću. Pa nazvao prijatelja koji mi pazi na mog malog psića dok mene nema i obavijestio ga da sam stigao, pa da mi ga, ako može, dovede. No samo da dođe do ulaza u dvorište i pusti mog peseka samog unutra.

‘Kaj je? Jesi u karanteni?’, umjesto pozdrava je zavikao susjed iz susjednog dvorišta. Cijelo moje selo malo, znalo je, naime, da ću biti strpan u samoizolaciju i prije nego što sam o tome ja bio obaviješten. Da je u kraju gdje živim internet brz kao što su tračevi, Hrvatsko zagorje bi bilo Silicijska dolina, zaključio sam već odavno.

‘Jesam. Na dva tjedna’, odgovorio sam, znajući da svi već ionako dobro znaju sve i bolje od mene.

Ubrzo je stiglo i moje psetance. Nahranio sam ga, pa nahranio i svoju mačku koja je, dok me nije bilo, slobodno lutala, pa tek onda na kraju i sebe. Potom sam, sukladno ‘uputama za samoizolaciju’, nazvao liječnika obiteljske medicine kod kojeg je moj zdravstveni karton kako bih ih obavijestio o novonastaloj situaciji.

‘Javljajte se svaki dan, mjerite temperaturu redovito i obavjestite nas bude li kakvih problema’. Isposlovao sam da im podatke o temperaturi i svom zdravstvenom stanju šaljem e-mailom umjesto da javljam telefonom. I da ih ne gnjavim, ali i da mi ostane pisani dokument o mojoj discipliniranosti.

Za sad je OK!

Mračilo se, no zadovoljno sam u sebi radio na terasi popis poslova koje u naredna dva tjedna mogu obaviti: košenje trave, uređenje dvorišta, stotinu sitnih poslova na okućnici, a ukoliko vrijeme bude lošije, u kući me čeka još uvijek u kutijama u dijelovima upakirana biblioteka koju ću, napokon imati vremena sastaviti. I napokon si posložiti knjige. Možda ih čak razvrstam po abecednom redu imena autora, po jezičnim sekcijama… A čekaju me i pune kutije raznih dokumenata koje treba sortirati… Možda da su tu karantenu produžili na četiri tjedna… S tim sam mislima usnuo. I prvi put nakon dugo vremena spokojno odspavao desetak sati u komadu.

Ujutro me veselo probudilo bužkanje aparata za kuhanje kave koji sam podesio na 8 sati. Tako da kava bude spremna dok se dovučem do računala i zapalim prvu cigaretu. Potom raspetljavanje afere ‘zaštitne maske’, pa šetnja s psićem koja se u ‘uputama za samozolaciju’ ne spominje kao zabranjena. Zapravo, sve te upute izgledaju kao da ih je pisao netko tko baš i nije vičan svom poslu. Jer kada ti pod definiciju zabranjenog ‘bliskog kontakta’ stave formulaciju: ‘Bliskim kontaktom smatra se kontakt udaljenosti manjoj od 2 metra u zatvorenom i manjoj od 1 metra na otvorenom prostoru dulje od 15 minuta’, ne možeš ne ostati zbunjen. Znači li to da je ‘jako bliski kontakt’ koji traje 14 minuta i 59 sekudni dozvoljen? No o ‘Uputama’, ali i sankcijama za njihovo kršenje u sljedećim nastavcima.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on telegram